Slovenija (5 – 10.5.2024.)
SLOVENIJA 05. – 10. 05. 2024.
Ideja o izletu u Sloveniju nastala je koncem prošle godine, polako je sazrijevala i onda smo Nada i ja počeli kovati planove koliko dana treba trajati, u kome gradu odsjesti, da li mijenajti mjesta ili imati stalno mjesto iz koga ćemo kretati u obilaske. Svakako je to trebala biti Ljubljana. Želje i apetiti su nam bili veliki, pa se razmišljalo i o izletu u Maribor i Graz, pa onda i o povratku preko Portoroža i još puno toga. Naposlijetku smo stali na loptu i odlučili ići do Ljubljane, a iz nje na izlete i obilaske i da izlet traje 6 dana, tj. 5 noćenja.
Sada je trebalo naći smještaj, ali u centru Ljubljane ni okolo u vrijeme pred i oko 1.svibnja mijesta ni za lijeka, pa smo termin premijestili za tjedan iza. I za tada je bilo teško naći smještaj, uključilo se mnogo udrugara u traženje , davane su sugestije, savjeti i na kraju se Nada odlučila za” Lora i Lana Resort”, u blizini Ljubljane ( bilo je rečeno 2 km udaljeno od centra , ali kasnije smo saznali, vozeći se taksijem, da je udaljenost 4,5 km.). To nam nije stvaralo problem, jer nas je u centar vozio naš autobus, a taksijem je bilo jeftino. Osim toga vozili smo se i gradskim autobusom, iz centra do našeg smještaja, stanica je bila tik uz, dolazilo se brzo, a karta ( 1,30 eura ) se mogla platiti karticom. Napravljen je plan što sve posjetiti, u čemu su nam pomogli Andrej i Marge (Margareta) Prelovšek, posebno Andrej, naši sugrađani, koji će nam tijekom našeg izlate biti i vodići u svojoj Ljubljani i svojoj Sloveniji.
U međuvremenu bilo je još dosta izleta, pa je oblikovanje itinerera bilo završeno dva – tri tjedna pred polazak. Mnogi su se članovi javljali za izlet, pa odustajali. Na koncu je u nedjelju ujutro 05.svibnja za Sloveniju krenilo nas 34, a iz Zagreba se pridružila Jasna, tako da nas je ukupno bilo 35.
Vozio nas je mladi vozač Matej Đuraš, koji nas je već vozio na Korčulu i bili smo jako zadovoljni da je on, jer smo imali dobro iskustvo. Vožnja je bila ugodna, kilometri su brzo promicali, zaustavljaki smo se samo kada je bilo potrebno.
Na ručak smo svratili u Gorski Kota, u Ravnu Goru, hotel “Bijela ruža”, u kome smo već bili u par navrata. Nada je rezervirala ručak za sve, a što nego specijalitete Gorskog Kotara, juhu od gljiva, gulaš od divljači i štrudel od šumskog voća. Tko je želio mogao je kupiti džem od borovnica. Posjetili smom i OPG “Plodovi gorja” i pokupovali razne sokove i džemove. Iz Gorskog Kotara, okićenog olistalim stablima, zastrtog zelenim livadama i proljetnim civjećem, na graničnom prijelazu Brod na Kupi iz Lijepe naše, ušli smo u Deželu.
Slovenija, također u proljetmpm ruhu, zelena, dosta bjelogorice, crnogorica na okolnim gorama, polja obrađena, livade pokošene, lijepa, pitoreksna mjesta i sela, na prozorima kuća cvijeće. Dan se bližio kraju kada smo stigli u Ljubljanu i na naše odredište. Kuće, u kojima su se nalazili stanovi u kojima ćemo boraviti slijedećih dana, nove, iznutra lijepo i čisto, vani lijepi vrt- dvorište, ali problem je nastao sa smještajem. Tko će gdje spavati, pa neki bi sami, neki samo sa nekim, neki ne bi na pomoćnim krevetima ili na trosjedu u dnevnom boravku. Ali ipak smo se svi, na kraju dogovorili, smjestili, sve je sjelo na svoje mjesto i sve je štimalo do kraja boravka.
Umorni od puta uglavnom su svi izabrali raniji odlazak u krevet. Par nas smo taksijem ipak otišli do centra Ljubljane, koji je pod noćnim svjelima izgledao prekrasno.
Drugi dan je bio rezerviran za odlazak u Postojnu. Nakon kave i doručka (hranu smo nešto malo donijeli sa sobom, a ostalo kupili u velikoj samoposluzi u Mercatoru, koji se nalazio u neposrednoj blizini), krenuli smo prema jugozapadu. Prvo je slijedio obilazak Predjamskog grad ili Predjamskog dvorca, zdanja starog preko 800 godina, izgrađenog u litici na 123 m nadmorske visine, iznad riječice Lokve. Na ulazu smo dobili slušalice preko kojih nas je audiovodič na hrvatskom jeziku proveo kroz dvorac i ispričao nam o njegovoj povijesti. Iza samog dvorca i glavne jame koja se nalazi pri vrhu i koja je također služila za stanovanje i gdje je sagrađen sustav za sakupljanja vode koja se odvodi na niže razine,( Jamski dvorac), nalaze se još mnogobrojne jame i hodnici sa tajnim izlazima za bijeg u slučaju opasnosti. Arheološka nalazišta dokazuju da je tu čovijek obitavao i u kamenom dobu, a nađeni su i artefakti iz rimskog doba. Na samom ulazu u dvorac postoji prikaz kako su se zidine, kule i građevine dvorca kroz stoljeća gradile i kako je rastao do današnjeg izgleda. Počeo se gradiditi u 12.stoljeću, u njemu su vladali velikaši Predjemski, obitelji čiji se grbovi nalaze u prvoj prostoriji. Među njima najpoznatiji Erazmo Predjamski, čija se slika također nalazi u toj prostoriji. Poznat je po tome što je pružao otpor kraljevskoj vojsci i po pljačkanju trgovačkih karavana. Zahvaljujući tajnim prolazima dugo je izbjegavao njihovom gnjevu, da bi ga jednom, dok je bio na zahodu, izdao potkupljeni sluga, davši svijećom znak gdje se nalazi i na njega je ispaljena kamena kugla koja ga je usmrtila. Dvorac je sada lijepo obnovljen i ima bogat muzejski postav koji priča o njegovoj povijesti. Uz vodiča u uhu smo se penjalji uz i niz skaline, na kule, tornjeve , tarace i obišli sve prostorije( kuhinja, radioinice , oružarnice , prostorije samog vladara, kapelicu, sakristiju, vitešku sobu, salon za prijeme). Život je stanovnicima bio težak, posebno zbog vlage i hladnoće, a i stalne opasnosti od napadača, ali su ipak izdržali tolike godine. Stvarno se imalo što vidjeti, dojam je bio divan. Danas dvorac, osim što je turistička atrakcija, služi za razna kulturna događanja i društvene aktivnosti, npr vjenčanja i sl.
Nakon kratkog odmora zaputili smo se prema Postojnskoj jami.Prilaz jami je lijepo uređen, suvenirnice, restorani, hotel. Gužva, čuju se svi jezici svijeta. Uredno smo sačekali u redu da dođe naše vrijeme obilaska, popeli se u vlakić, a naš vodič Dušan, na dobrom hrvatskom jeziju, nas je proveo kroz jamu. Duga je 24 123 m, najveće dubine 115 m i najveća je u Euripi.Uz nju se nalaze još neke jame koje obilaze samo speleolozi. Nastala je djelovanjem rijeke Pivk, erozijom kroz 3 mijuna godina, koja ponire u Postojnskoj jami, druga je po veličini ponornica u Sloveniji i pripadan julijskom Krasu.U jami je stalna temperature 8 st, sada i do 10 st.C.Otvorena za turiste 1819.g. Duljina staze za posjetioce je oko 5 km. Prvo smo se ukrcali u vlakić, njime vozili oko 2 km, oko 10 minuta, brzinom oko 10 km /sat, zatim smo krenuli pješice. Taj put je bio dug oko 2,5km, a trajao je oko sat i pol.Prošli smo, penjući se i spuštajući kroz mnoge dvorane koje nose imena prama obliku špiljskih ukrasa, onko kako su im ih ljudi davali,( špagete, zavjese, orgulje …. ) Oblici siga (stalaktiti i stalagmiti), prelijepih boja zaustavljaju dah, sve ljepše od ljepšeg. Boje od snježno bijele, crvene, tamne, kristalići svjetlucaju, ne možeš odvojiti pogled. Staza je takva da ide u krug, da se posjetioci ne bi mimoilazili. Zatim smo prešli preko Ruskog mosta, koji to ime nosi jer su ga gradili, u ratu, ruski zarobljenici i stigli u dvoranu u kojoj ukrasi nose ime špageti i koja se nalazi točno iznad rijeke Pivke koja je u podzemlju, a na kraju je slijedila koncertna dvorana, prostor koji ima dobru akustiku, pa je prilagođen za izvođenje glazbenih događanja. Slijedio je akvarij sa čovječijom ribicom (Proteus anguinus) endemom područja dinarida , koja spade u vodozemce- amfibije, diše plućima i kožom, slijepa je i bez pigmenta. Na samom izlazu smo prošli kroz suvenirnicu, koja je tako zgodno smještena da se mora kroz nju proći, pa i kupiti koji suvenir. Može se kupiti i razglednica i poslati iz jedine špiljske pošte na svijetu. Puni dojmova smo krenuli u obližnji restoran na ručak. Sve je bilo ukusmo, najbolji je bio štrudel.
Slijedio je povratak u Ljubljanju i druženje s obitelji Prelovšek. Andrej, arhitekt i Marge, psihijatrica, povremeno i naši sugrađani, su nas pozvali u svoj dom na domjenak. Točno u 17 sati na Tromostovju, ispred Prešernovog spomenika dočekao nas je Andrej, koji nas je šetnjom, uz put pokazujući neke od znamenitosti Ljubljajen, kao napr. bistu Julije Prmicove, Prešernove muze, na pročelju jedne zgrade, doveo do svoje kuće. Divan doček od strane Mitje, sina Prelovšekovih i Kevina unuka i nezaobilazne Marge koja je za nam priredila ukusne kanapee, osvježavajuća pića i šampanjac. Nazdravili smo, pogostili se i odmorili u prekrasnom vrtu. Kuća je građena u stilu secesije, gradio ju Andrejev djed, koji je bio visoko pozicioniran službenik u građevinskom odjelu grada Ljubljane i poznavao je najpoznatijeg arhutekta, Jožu Plečnika, koji je bio poznat u Sloveniji i ondašnjoj Jugoslaviji, ali i u Beču i Pragu. Napravio je preinake u eksterijeru, a posebno u interjeru kuće Prelovšekovih. Kroz dio kuće , koji je u stvari mali muzej, proveo nas je Andrejev rođak- bratić, Damjan Prelovšek, inače povijesničar.Posebno su bile interesantne, uz lustere i još neka riješenja, stolice, koje su bile napravljena tako da su posjetioce tjerale da brzo ustanu iz njih. Svi smo bili zadovoljni, osjećali smo se ugodno i dobrodošlo. Dan se bližio kraju. Vratili smo se našem privremenom domu na zaslužen počinak. Mladi dio ekipe je ponovno krenuo u grad, jer se na Kongresnom trgu organizirao koncert Željka Samardžića u povodu ne znam već čega. Rekli su nam da je bilo dobro.
Slijedeća dva dana su bila rezervirana za razgledavanje Ljubljane. O porijeklu imena postoje razne teorije. Latinsko porijeklo od aluvijalna –nabujala rijeka, po staroslavenskoj mitologiji, Laburus, njemački Laibach ( mlačni potok), talijanski Lubiana. Početkom prvog stoljeća nakon Krista tu je bila rimska naseobina Emona, 1144.se spomijena kao Laibach. 1511 doživljava potres, obanvlja se u renesansnom stilu, a nakon potersa 1895 u neoklasičkom i secesijskom stilu. Veliki trag u vizurama Ljubljane ostavio je već spomeuti arhitekt Jože Plečnik (1872.-1957.). O svemu ovome i još o puno toga nam je ispričao Andrej koji nas je proveo kroz svoj grad. Ali krenimo od početka. Autobus nas je iskrcao nešto dalje od centra, jer centar Ljubljane je od 2007.g.pješačka zona. Polako som prošetali do Prešernova trga, uz divne zgrade građene u secesijskom stilu, obnovljene. Sve je bilo čisto, dosta zelenila. Na Prešernovom trgu su nas dočekali Marge i Andrej. Slikali smo se ispred Prešernova spomenika. France Prešern( 1800.-1849.) najveći slovenski pjesnik, stvarao u doba romantizma, najpoznatije djelo Sonetni vijenac( djelo koje je na hrvatski jezik prepjevao nedavno preminuli naš sugrađani, akademik Luko Paljetak), borac za slovenski jezik i identitet.Desno od spomenika je barokna crkva Marijina Navještenja porepoznatljiva sa razglednica Ljubljane. Lijevo je poznati most preko rijeke Ljubljanice, nosi naziov Tromostovje.Prvi most, sagrađen na tom mjestu 1280.g. bio je drveni. Prvo se zvao stari most, pa Spodnji most (Donji most) ili Špitalni most, jer je u blizini bilo sirotište.1842.g.zamjenjen je novim i nazvan Frančev ili Frančeškanski most po nadvojvodi Franju Karlu Austrijskom. 1929. Nastala je potreba za proširenjem mosta, a da se ne bi rušio, arhitekt Plečnik je došao na ideju da sa svake strane doda po jednu traku- most ,i tako ga proširi , pa od tada nosi svoje ime Tromostovje.Od tud smo krenuli prvo prema Kongresnom trgu,kojeg je tridesetih godina prošlog stoljeća uredio sve prisutni Plečnik, a u ovom stoljeću u obnovi kao i izgradnji garaže ispod trga sudjelovao naš domaćin Andrej, koji nam je s ponosom objašnjavao arhitektonska riješenja trga. U neposrednoj blizini je zgrada Slovenske filharmonije, park i Kuća iluzija, interesantan muzej koji su neki od nas naknadno posjetili. Uz put smo naišli na još očuvane bedeme stare Emone. U pothodniku se nalazi maketa Emone. Nastavili smo put prema Trgu Republike, gdje se nalazi zgrada Slovenskog parlamenta, prije Slovenskog izvršnog vijeće, prije nazivan Trg revolucije. Građen šezdesetih godina prošlog stolječa još nosi obilježje tog vremena u vidu spomanika Kardelju, Kidriču, revolucionarima. Pročelje zgrade Vlede je ukrašeno aktovima,koji prestavljaju narod (radnike, seljke …) što je za ono vrijeme bilo dosta hrabro,ali poštovala se autorova ideja. U nepsrednoj blizini je Cankarjev dom, veliki kulturni centar, u čijim se prostorima stalno dogažaju kultrne manifestacija, a nosi ime cijenjenog slovenskog književnika Cankara. Krtako smo prošli predvorjem koje krase mnoge tapiserije pa i naše Romane Milutin. Andrej nas je odveo do Napoleonova spomenika ili Ilirskog stupa , koji je podignut u čast 120 godina od osnivanja Ilirske provincije, koja je nastala kada je, kratko, Napoleon osvojio ove krajeve i svrgnuo Austrougarsku vlast. Nalazi se na Trgu Francuske revolucije, autor kojeg je Plečnik, a portreta Napoleona kipar Lojze Dolinar. Slovenci slave Napoleona kao narodnog heroja jer je ukinuo kmetstvo i podupirao nacionalnu slobodu nasuprot austijskog nastojanja zatiranja jezika i slovenske nacije. Ugodna šetnja ulicama Ljubljane, dosta mirnim, s puno zelenila i parkova. Polako smo se ponovo vratili na obale Ljubljenice prešli preko mosta( na Ljubljanici ih , osim Tromostovlja, ima puno starijh i novijih , raznih imena, kao npr. Mesarski, Črevljarski,Zmajski, Mrtvaški…
Bilo je vrijeme za predah i ručak. Uputili smo se prema Pogarčjevu trgu ( slovesni biskupu Janez Pogarač), na kome se nalazi zelena tržnica i natkrivene tržnica, takozvana Plečnikova tržnica ili Plečnikove arkade, u kojoj se nalazi ribarnica , mesnica i sl. ,a od 12 do 15 sati je postor za marendu, gablec ili kako to Slovenci zovu “malco”. Ukusno smo i bogato marendali, malo se odmorili. U TIC-u smo kupili turističku karticu, koja od momenta aktiviranja traje 24 sada i služi za razgled skoro svega, a i vožnju žičarom, vlakićem, brodom po Ljubljanici… U neposrednoj blizinio je velebna Katedrala sv, Nikole, barokna građevina sa bogato ukrašenim stropom, glavnim oltarom, orguljama, ulaznim vratima. U vrijeme mise nije dozvoleno njeno razledavanje i fotografiranje, a izvan toga je moguće ali uz naknadu od 4 eura.Krenuli smo na Ljubljanski dvorac ili Ljubljanski stari grad žičarom, šinskom uspinjačom, starom preko 100 godina, koja je obnovljena 2008 .g.Osim žičarom može se i stazom koja prolazi kroz bujnu šumu. Kratka i ugodna vožnja i eto nas iznad Ljubljane. Dvorac je u srednjem vijeku bio središte obitelji vojvode Spanchaima, u 14. st. je služio za stanovanje državnih službenika, a imao je i odaje za cara kada bi dolazio u Ljubljanu koja je tada bila središte države Kranjske. U 19. st., kada je nestala opasnost od Osmanlije, kratko je bio zatvor za Kranjsku i Korušku o čemu svjedoče tamnice u podrumu. S vremenom je dograđivan kao npr. kula sa satom i kapela sv Juraja.Od tog perioda je bio zapostavljen , ali je u novije vrijeme obnavljen i središte je mnogih kulturnih zbivanja. U nejmu se nalazi muzej srednovjekovnog oružja, Lutkarski muzej sa izloženim straim lutkama, koje se mogu animurati od strane posjetilaca, knjižnica, restorani. Sa njegovih kula, na koje smo se popeli, puca divan pogled na cijelu Ljubljanu, a kažu da se za vedra vremena može vidjeti i veći dio Slovenije. Time smo završili službeno razgledanje. Andrej je otišao na zaslužen odmor, a mi smo se raštrkali kamo je tko htio. Puno smo toga vidjeli, a kiša koja je povremeno kratko padala nije nimalo umanjila dobre dojmove.
Srijeda je opet bila rezervirana za obilazak znamenitosti Ljubljane.Andrej nas je prvo odveo u Muzej suvremene slovenske povijesti, koji se nalazi na samom početku parka Tivoli, u baroknom dvorcu Cekin. Park Tivoli je najveći patrk u Sloveniji, dio je parka prirode Tivoli-Rožnik-Šiška brda. U njemu se nalaze i barokni dvorac Tivoli, ribnjak, skulpture, Stakleni vrt sa ružama, a i gnijezdi se mnogo ptica. Uz sam dvorac Cekin nalazi se Dvorana Tivoli, multifunkcionalni sportski objekt, izgrađen 1965.g. Poznata je po hokejaškim i košarkaškim utakmicama, a posebno po finalnoj utakmici Svjetskog prvenstva u košarci 1970. g. kada reprazentacija Jugoslavije osvojila zlato pobjedivši SSSR.Usput nam je ukratko ispričao o povijesti Slovenije. Bila je naseljena još u kamenom dobu. Nađeni su dokazi da su je nastanjivala keltska i ilirska plemena. U prvom stoljeći prije Krista tu su boravili Rimljani, a u 7. st., naseljavaju je Slaveni i osnivaju državu Karantaniju. U 8. st. je zaposjeda Franačka država, u 11. st. primaju kršćanstvoi i bivaju priključeni Njemaškoj državi u kom periodu nastaje velika germanizacija. Od 13. st. pa do 1918. su pod vlašću Habzburgovaca. Toliko dugi period izloženosti germanizaciji obješnjava mentalitet Slovenaca, tj. njihovu osobinu da poštuju red, rad i disciplonu. Ali kroz sve to vrijeme su sačuvali svoj književni jezik i nacionalni identitet, posebno u doba reformacije, u čemu se isticao Primož Trubar, slovenski protestantski reformator, pisac i prevoditelj. Zalago se za službeni slovenski jezik i autor je prve tiskane knjige na slovenskom jeziku. U mizeju se prati vrijeme Prvog svjetskog rata, međuraća, kada je Slovenija bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. U Drugom svjetskom ratu je bila na strani saveznika, imala je snažan antifašistički otpor, preko Oslobodilne frone, koja je za razliku od partizanskog pokreta u ostalom dijelu države , koji je djelovao u pozadini, u šumi, djelovala u gradovima, posebno Ljubljani, a osom komunista okupljala je i druge političkem opcije. U SFRJ je uvijek bila najrazvijenija republika. 1991.je proglasila je smostalnost , koju nakon kratkog , desetovnog rata sa JNA i potvrđuje. 1992. postaje članicom UN-a , a od 01.05. 2004. je članica EU i NATO-a. U Muzeju je sve lijepo dokumetirano. Poseban dio, u prizemlju muzeja, je posvećen Zimskoj olimpijadi u Sarajevu 1984. g. kada su reprezentaciju Jugoslavije činili uglavnom slovenski sportaši. Tko se ne sjeća Bojana Križaja i Jure Franka. Tada je završni nosilac olimpijske baklje bila naša klizačica Sanda Dubravčić, inače moja draga kolegica i poznanica. Preko puta ulaza u Tivoli je Pivara Union, a gdje smo god tražili Laško pivo su nam rekli da se u Ljubljani pije pivo Union. Svi smo se složili da je dobro.Slijedio je povratak u centar i vožnja brodom po Ljubljanici, rijeci koja teče kroz centar Ljubljane, duga je 41 km, izvire iz 11 krških vrela, a ulijeva se u rijeku Savu 10 km nizvodno.Prije ulaska u grad teče kroz poznato Ljubljansko barje, močvaru , koja postoji još od starog vijeka.Često je plavila grad , ali je isusovac Matija Grubar dao sagraditi kanal ( Grubarov kanal ) koji je to spriječio.Lijepo smo se provozali Ljubljanicom u dva smijera , uz vodstvo mlade vodičice, na slovenskom jeziku, ali sve smo razumjeli. Prolazili smo uz već neke poznate vedute, a i nove. Zaustavili smo se nekoliko puta i pristali uz obalu, gdje smo mogli kupiti sendviče, piće. Vodičica nam je ispričala legendu o strašnm zmaju. Naime legenda govori da je Ljubljanu osnovao mitski grčki junak Jazon, koji se, ukravši zlatno runo od krakja Aitesa , sa svojim Argonautim ukrcao na brod Argo, pa njime preko Crnog mora, Dunava i Save stigao na Ljubljanicu. Tu su rastavili brod, prepješaćili do Jadrana, gdje su brod sastavili i otplovili natrag u Grčku. Idući prema moru prošli su kroz Ljibljansko barje gdje je živio strašni zmaj, sa kojim se Jazon sukobio i porazio ga. Od tada je zmaj zaštitni znak Ljubljena, može se vidjeti njegove kipove svuda. Poasebno su impresivni na Zmajskom mostu, ima ih 4 brončana kipa. Ljubljančane zovu zmajčeki. Nakon vožnje brodom požurili smo na vlakić da na vrijeme iskoristimo još važeću turističku karticu. Imalo smo audiovodič na hrvatskom jeziku. I tako smo krenuli na lijepu vožnju, uz već poznate i nepoznate ulice i mjesta , pa smo tako prošli i uz Ljubljanski stari grad, gdje smo se kratko zaustavili. Inače pri vožnji vlakićem, tijekom vožnje se može iskrcati na pojedinom stajalištu, obići znamenitost koja se tu nalazi i ponovo ukrcati na slijedeći vlakić i nastaviti obilazak. Jedna grupa nas se iskrcala kraj Botaničkog vrta, koji je osnovan 1810.g. Posebno je impresivan staklenik s egzotičnim biljkama,koje su, s obzirom na njihovu veličinu sigurno tu već dugo posađene. Imali smo u grupi vrsne poznavateljice biljaka, Katu i Mariju, koje su nam pomogle u razgledavanju. Nakon toga smo nastavili vožnju još preko sat vremen. Bilo je ugodno i prijatno oku.
Ljubljana je zaista divan grad, čist, pun zelenila. 2016 g. proglašena je zelenom prijestolnicom Europe, zbog visokog standarda zaštite okoliš i postignutog velikog napretka u smjeru održivog razvoja grada.Riješili su u velikom postotku ekološko prikupljanje i razvrstavanje otpada, kao i podzemna odlagališta otpada, izbacili su promet iz centra, preferiraju vožnju samo biciklom, koje se mogu i besplatno iznamjiti( mi smo se teško navikavali da ne hodama biciklističkim stazama , pa su nam stalno zvonili). Ima preko 30 gradskih česmi sa pitkom vodom, voda se može piti iz pipe bez tehnološke obrade, gradski autobusi voze na zemni plin. Uz sve to, odmah pada u oči, opuštena atmosfera, a svugdje gdje smo bili ljubaznost i susretljivost.
Imalo se još toga puno vidjeti u Ljubljuani da je bilo vremena. Još bar poneki muzej. Neki su još uspjeli ponešto vidjeti. Tako je Tonko posjetio Kuću Plečnik i napravio divne snimke, neki su se popeli na Nebotečnik (neboder iz 1933.) koji je lijep vidokovac i gdje su popili kavu. Sve u svemu bilo je nezaboravno, a Andrej i Marge su bili odlični vodiči.
Četvrtak je bio dan za izlet izvan Ljubljane. Krenuli sm na sjevero-zapad prema Nacionalnom parku Triglav. Ponovno susret s prelijepim krajolikom. Prolazimo kroz Bohinjski kraj. Kako nam je Andrej rekao nema grada ili mjesta po imenu Bohinj samo je jezero Bohinj.Prva destinacija nam je bio Vogel, slovensko skijalište i izletište. Po izlasku iz autobisa Marge nas je počastila toplim kroasanima koje je to jutro ispekla za nas .Ukrcali smo se u žičaru koja nas je odvezla na nadmorsku visoni veću od 1500 m, na Vogel.Divan zrak, na okolnim planimana( Julijske Alpe) još dosta snijege, ali i na Voglu ostatici nedavnog snijega, uz stidljive proljetnice . Prošetali smo okolišem, naslikavali u majicama Udruge, Andrej nam je zasvirao na svojojn trubi, počastili se i ponovno krenili žičarom u podnožje . Zaustavili smo se uz most na mjestu gdje iz Bohinjskog jezera istječe rječica Jezernica koja se nakon 100 metara spaja sa rijekom Mostovniocm, tvore rijeku Savu Bohinjku, koja se uskoro susreće sa Savom Dolinkom i formira rijeku Savu. Bohinjkso jezero je glacijalno-tektonsog porijekla, dio je Nacionalnog parka Triglav kao i Vogel od 1931. g. Znatno je veće od Bledskog jezera. Priroda oko jezera je očuvana, netaknuta, a oko njega vodi divna staza za šetnju. Na kratko su se oblaci iznad okolnih planina razišli pa smo mogli vodjeti i vrhove Triglava, najveće planive u Sloveniji i u bivšoj državi. Slijedila je vožnja do Bleda, još jednog bisera slovenske prirode. I ono je ledenjačko- tektonskog porijekla, nalazi se na 475 m nadmorske visine, najveća mu je dubina 30,5 m.U njega se ulijevaju rječice i potoci a posebno je sagrađen kanal koji dovodi svježu vodu iz rijeke Radovne radi očuvanja ekosustava .U nemu se nalai 19 vrsta riba. Okruženo je gustim šumama i planinama. Na sredini se nalazi otok Bled, jedini prirodni otok u Sloveniji, a u gustoj šumi uz neke građevine na njemu se ističe crkva Marijinog Uzašašaća iz 15 stoljeća. Do otoka se može iznajmljenim čamcima. Mi nažalost nismo imali vremena za to. Ali zato smo se neki od nas odvezli do srednevjekovnog zamka ( Blejski Grad) koji se izdiže na litici na sjevernoj strain jezera, na 130 m . Pogled je bio kao iz bajke. Brda, planine, crnogorična šuma i tirkizno- smaragdna boja jezera. Obišli smo dvorac koji je dobro održavan, turistička je atrakcija i u nejmu se nalazi Muzej i Tiskara sa rekonstruiranim Gutenbergovim tiskarskim strojem, na kojem posjetioci mogu kratko postati tiskari. Saznali smo da i Slovenci imaju svoje nazive za mjeseca u godini. Tako je prvi mjesec prosinac, peti veliki traven, deseti vinotok, a dvanaesti gruden. Počastili smo se poznatim krempitama i polaklo kroz divno uređen park spustili u podnožje, pregledali kosu i ruke da nema koji krpelj i predružili se ostalima koji su iskoristili vrijeme za vožnju kočijama oko jezera i također se zasladili krempitama .Na povratku smo se u Ljubljanu zaustavili u restoranu Jurman na ranu večeru.Veliki restoran, dosta dvorana, pun gostiju. Mi smo kraljevski večerali. I došlo je vrijeme da se oprostimo od Marge i Andreja, koje ćemo uskoro ponovo sresti u Dubrovniku i da se vratimo u naše prenočište. Trebali smo se spakirati i poći na počinak jer nas je sutradan čekao dug put doma. Ipak su nam neke naše udrugarke priredile koncert u vrtu i otpjevele neke lijepe naše pjesme. Bilo ih je lijepo čuti, a posebno su se isticali glasovi Seke i Katice.
Zadnje jutro, rano ustajenje, završno pakiranje, doručak, kratko pospremanje da ne ostavimo nered iza sebe i krenuli smo preme jugu, prošli granicu na Bregani i nakon ukupno sat i pol vožnje stigli ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Zna se, Nada kud god idemo maksimalno koristi vrijeme da se obiđe koja izložba, muzej. Pridružile su nam se naše zagrebačke članice Ivana i Maura.Ovaj pute je to bila izložba Vanište i Knifera u povodu stogodišnjice njihova rođenja. Kroz izložbu nas je provela kustosica. Pa evo što smo sve čuli i vidjeli. Josip Vaništa ( Karlovac 1924. – Zagreb 2018.) i Julije Knifer ( 1924. Osijek- 2004. Pariz) bili su članovi grupe Gorgona , koja je okupljala umjetnike svih profila ( član je bio i kipar Ivan Kožarić) koja je djelovala od 1959. do 1965. Godine. Vezao ih je zajednički pogled na svijet i umjetnost , ali su imali slobodu stvaranja i međusobno su se puno pomagali, izdavali i časopis- antičasopis istog imena. Tu je bila Vaniština( slikar , grafičar, proifesor na Likovnoj akademini, akademik) instalacija Beskonačni štap u čast Manetu, pejzaži, mrtve prirode, portreti i Srebrane linija. Uz Kniferove poznate Meandre, izložena je njegova studija autoportera, koja je nastala kroz tri godine, kao rad za prijemni ispit na Akademiju. Nacrtao je 90 autoporterata , varirajući tehnike, slikarska sredstva i prema kraju pojednostavljujući slike. Kako se smatra to je utjecalo na kasnije variranje slika na istu temu kompozicija – meandri ( kako ih predložio nazvati Igor Zidić a autor naknadno i pristao). Slike ovih slikara su jako cijenjene i prodaju se na aukcijama za basnioslovne svote. Neke članice su iskoristile vrijeme i za kratki šoping u obližnjem Avenue Mallu. Trebalo je malo osvježiti ljetnu garderobu. Oprostili smo se od Jasne, Ivene i Maure i nastavili put. Uz nekoliko kratkih zaustavljana u Grad smo stigli oko 21 sat. Umorni, ali zadovoljni, puni lijepih utisaka.
Nada je potrošila puno truda i živaca da bi organizirala ovaj izlet. Naši domaćini, Marge i Andrej, su se svesrdno potrudili da nam što ljepše pokažu svoj grad i svoju zemlju, poklonili su nam dosta svog vremena. Naš mladi , ljubazni vozač nas je dobro i suverano vozio i sretno dovezao našem domu, a kad je god mogao išao je sa nama u obilaske , što mi jako volimo kada se naši vozači zajedno sa nama obogaćuju ljepotom, kulturom i znanjem.
Ranka.