Počitelj, Čapljina (18.1.2025.)
Kada su jednodnevni izleti u pitanju sve je već poznato. Naša Nada, glavna i odgovorna prebrojava putnike, svi dobro raspoloženi i zadovoljni jer je još jedan izazovan da pred nama. Poželimo dobrodošlicu novoj članici Udruge gđi Perici Martinović, a mi ostali smo već obitelj. Poznajemo se sa brojnih putovanja i izleta gdje smo podijelili predivnih doživljaja.
Granicu prelazimo kod Metkovića, uobičajene formalnosti od kojih smo se odvikli od kada imamo Pelješki most. Još malo i eto nas u Počitelju. Zanimljivom gradiću uz lijevu obalu Neretve gdje se kaldrmom penjemo do utvrde, simbola grada, utemeljenom već u 14. stoljeću. Arhitektura sa svim karakteristikama islama, k nebu streme minareti. Vrijedna vodičica Stanislava je dio grupe vodila do samog vrha odakle puca pogled na Počitelj i Neretvu. Dio grupe je osao pri kavi jer je kaldrma za neke od nas bila rizična.
Dolaskom u Čapljinu srdačno su nas dočekali prijatelji gospar Pero Marković i gospar Boris Matić (glumac u kazalištu Marina Držića, što hoće reći, našijenac). Cilj nam je posjeta Umjetničkoj galeriji hrvatskog kulturnog središta gdje je predstavljena vrijedna retrospektivna izložba kipara, slikara i pjesnika Vanje Radauša.
Dakle, većini nas je već bilo poznato kako Založba kralja Tomislava već dugi niz godina priređuje izložbe hrvatskih velikana likovne umjetnosti. Susret sviju nas s Vanjom Radaušem bio je izniman doživljaj. Ostali smo oduševljeni predstavljenim. Ljubaznošću gospara Pera Markovića upoznati smo s likom i djelom Vanje Radauša koji nas je vodio od jednog do drugog eksponata i tumačio iste. Za napomenuti je da gospar Pero Marković nije po zanimanju povjesničar umjetnosti već sasvim druge struke, ali je njegova ljubav i poznavanje hrvatske umjetnosti vrhunsko i pohvalno. I to znanje širokogrudno dariva svima nama. Na ovoj izložbi Vanja Radauš je odlično prezentiran, a svako njegovo djelo jedno snažnije od drugog. Naše divljenje je jednako izazvano autoportretom umjetnika od carrarskog mramora kao i skulpturom prosjaka izrađenog od sadre.
Zbilja, čovjek se nađe u čudu i zadivljenost nosimo danima u našim mislima.
Sama izložba je potkrijepljena iznimnim katalogom koji vrijedi pojmljivo pročitati i pogledati. Jer uvod potpisan od uvažene gđe Biserke Rauter Plančić toliko nadopunjuje naše znanje o Vanji Radaušu nakon izložbe da je pravi užitak čitati takav tekst. Autorica nas nježno vodi kroz eksponate, vrijeme izrade, životne i povijesne okolnosti da je taj tekst poseban doprinos ovoj izložbi.
Ukratko, ovo je bila jedna snažna izložba, gledajući eksponate približili smo se autoru i razumjeli njegovu bogatu slavonsku dušu.
Nakon ovako zanosnog doživljaja uslijedio je onaj prozaičan.
Odlaskom na ručak u restoran „Karaotok“, uz pjesmu našeg člana Nena Vetme boravak u ovom predivnom dijelu Hercegovine bližio se kraju. Završna pjesma bila je, naravno, „Moja Hercegovina!“
Za ovako izniman dan zahvalni smo našoj Nadi koja je opet pogodila „u sridu“. Jer prigoda obilaska ovakve izložbe se treba prepoznati i ona se ne propušta. Naši domaćini i prijatelji gospari Pero Marković i Boris Matić su potvrdili kako se radi o ljudima srčanim i ponosnim koji ne žale napora za prezentirati pravu stvar. Treba samo poželjeti da se uz ovakve ljude odgoje mlade snage koje će znati čuvati naslijeđeno. Kako Udruzi nije prvi put u Čapljini skoro da sam zaboravila napomenuti kazalište u izgradnji koje, bude li sreće, treba donijeti novu energiju u Čapljinu. Čapljina tako, zahvaljujući Založbi kralja Tomislava, postaje važna kulturna točka ovog dijela Hercegovine.
Ponosni i sretni vratili smo se svojim kućama. Tome treba zahvaliti našem vozaču Karlu koji je u subotu večer imao vrlo gustu cestu i sve probleme s uspjehom savladao.
I za kraj, svi mi očekujemo novu izložbu u Čapljini koja će nam biti poticaj za slijedeći lijepi izlet.
Dubravka Marunčić