Ohrid, Skoplje, Tirana (9. – 13.3.)
Od 9 do 13 ožujka Udruga je organizirala put u Makedoniju. Skupili smo se na Pilama i u 22.30 krenuli. Po običaju počastili smo se, ovaj put kolačima koje nam je bogato spremila naša Mare Đerek. Nakon, za neke uspješno, a za druge manje uspješno prospavane noći, stižemo u jutarnjim satima u Ohrid i smještamo se u hotel. Naš vodič Ljupče vodi nas u razgledavanje Ohrida, biser grada Makedonije. Stari naziv Ohrida bo je Lihindos što u prijevodu znači “Božanska svjetlost”, dok današnji ne tako spektakularan naziv Ohrid potiče od slavenske riječi “hrid”, prema položaju grada koji leži na hridi koja se uzdiže iznad Ohridskog jezera.
Od 1980. godine grad Ohrid i Ohridsko jezero nalaze se na popisu UNESCO-ve Svjetske baštine kao spomenik kulture i spomenici prirode. Samo 27 spomenika (7 u Europi) su istovremeno obuhvaćeni u obje liste. Šetnjom kroz stari grad osjećamo duh minulih vremena i velika je šteta što je još uvijek dozvoljen nesmetani promet autima. Ovo je grad sa 365 crkava i rimskim koloseumom sa fantastičnom akustikom – gdje se održavaju koncerati klasične i duhovne glazbe kao i kazališne predstave tijekom Ohridskog ljeta. Posjetili smo i jednu ranokršćansku baziliku te Manastir Svetog Klimenta čija je restauracija još uvijek u tijeku, a nalazi se na mjestu poznatom pod nazivom Plaosnik, što na staroslavenskom znači ravno mjesto na brdu. Crkvu je podigao 893. godine Sveti Kliment, zaštitnik Ohrida i čitave Makedonije. Za vrijeme otomanske vladavine, u XV stoljeću crkva je pretvorena u džamiju “Sultan Mohamed”. U neposrednoj blizini gradi se sveučiliste koje se baš i ne uklapa u ovo mjesto. Sljedeće na našoj ruti je crkva Sv. Sofije koja je građena na temeljima ranokršćanske bazilike, u jedanaestom stoljeću. Za vrijeme vladavine Turaka i ova se crkva pretvara u džamiju. Tada dolazi do prikrivanja prekrasnih freski. Na svu sreću restauratori su pažljivim radom upotrijebivši novu tehniku uspjeli vratiti nekadašnji sjaj predivnim freskama iz 11 stoljeća. Među njima posebno se ističe “Uznesenje Kristovo” u svodu oltarskog prostora ispod kojega se nalazi povorka anđela u pokloničkom hodu. Crkva je ,zahvaljujući načinu gradnje, uspjela preživiti veliki potres 1963. godine. Posjetili smo i radionicu za izradu papira na starinski način gdje nam je ljubazna domaćica pokazala cijeli proces izrade papira. U istoj prostoriji nalazi se i jedna od dvije jedine kopije Gutenbergove štamparske prese. Na kraju, svi smo kupili poneku sitnicu na kojoj je utisnut i voštani žig.
Ručak i večeru iskoristili smo za kušanje makedonskih specijaliteta gravče tavče, kobasice lukovice, makedonskih čevapa, bogatih bureka i pita, kiselog mlijeka, sireva, šopske salate, raznih namaza – (ajvar, pinđur, makalo) i pastrmki (endemska vrsta ovog područja koja predstavlja specijalitet koji se nikako ne smije propustiti).
Sljedeći dan odmorni krećemo za Skoplje, glavni grad Makedonije, grad koji je u velikom potresu 1963, godine teško stradao (80% kuća porušeno). Pomalo kišno i oblačno vrijeme nije nas spriječilo u razgledavanju grada – tvrđavi Kale zapravo srednjovjekovnom gradiću okruženom zidinama visine preko 100 metara i 2,80 – 4,20 metara debljine. Zbog svojeg strateškog položaja, Skopsko Kale je kroz povijest bilo meta brojnih osvajanja, što je rezultiralo brojnim oštećenjima i rušenjima te obnavljanjima. Mustafa-pašina džamija, koja je jedna od najlepših islamskih spomenika u Skoplju, podignuta je 1492. od strane vezira Mustafe-paše, čije ime je ugravirano na ploči iznad ulaznih vrata.
Crkva Svetog Spasa, djelomično građena pod zemljom zbog turskog zakona po kojem crkve nisu smjele nadvisiti džamije. Predivan ikonostas u crkvi je bio napravljen 1824. godine. U njenom dvorištu je grob makedonskog heroja Goce Delčeva. Šetnja starom čaršijom, razgledanje pitoresnih dućana, pazara te ručak kratki je intermeco do posjeta Spomen-kuće Majke Tereze, otvorene 1. veljače 2009. godine. Ovaj spomenik je mjesto sjećanja i susreta, a posvećen je ovoj redovnici i dobitnici Nobelove nagrade za mir. Majka Tereza rođena je 1910. u Skoplju, a umrla u Kalkuti 1997. godine. Preko 45 godina služila je siromašnima, bolesnima, siročadi i umirućima. Dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1979 te mnogih drugih međunarodnih nagrada.
Kip Filipa II. službeno nazvan “Ratnik”, a izliven je u bronci, visok je 13 metara. Tri fontane u bronci i mramoru, kao i još četiri kipa žena sa djecom u naručju, Triumfalna kapija , replika Brandeburških vrata, te ogromni kip Aleksandra Velikog velik je primjer prekomjerne rastrošnosti političara na vlasti. Da ne zaboravim tu je i ograda mosta koja je koštala blizu 2 milijuna eura, što bi Turci rekli “mašala”. Toplo se nadam da naši političari neće dobit takve ideje za trošenje naših novaca. Inače Skoplje je kako u šali kažu grad sa više konjanika nego ih ima Ferrari. Premda ,po rječima našeg vodiča, neki konja nisu ni vidjeli. Parada kiča i neukusa.
Poslijepodne povrat i večera u jednom makedonskom restorana sa njihovom nacionalnom muzikom – prekrasno.
U subotu posjet zaljevu kostiju rekonstruiranom prapovjesnom naselju na vodi da vidimo kako je izgledao život prije par tisuća godina. Mnogoženstvo je bilo dozvoljeno samo ako je čovjek bio sposoban izgraditi novu kolibu sa pripadajućim temeljima. Kako je to bilo moguće sa tadašnjom tehnologijom ostaje velika zagonetka. Okružen predivnom prirodom, između bistrog jezera i visokog planinskog masiva-Nacionalnog parka Galičica, stoji kao svjedok srednjeg vijeka i zrači ljepotom, poviješću i tradicijom manastir sv. Nauma. Na samom ulasku u svetište sv. Nauma dočekuju nas paunovi (između njih i jedan albino). Manastir je 900. godine osnovao sv. Naum , poznat po svojoj iscjeliteljskoj moći i tu je pokopan 911. godine. Kaže se da, kada stavite uho na njegov grob i pažljivo osluškujete , čujete kucanje njegovog srca. Jedna od legendi iz života sv. Nauma oslikana je na zidu: Legenda kaže da se jedan seljak došao žaliti da mu je medvjed pojeo jednog od volova. Sv. Naum mu je rekao da ništa ne brine i da samo ode na svoju njivu. I zaista kad se seljak vratio vidio je medvjeda upregnutog sa preostalim volom. Poznata je crkvica sv. Petke pored koje izvire ‘čudotvorna voda’, izuzetna za liječenje očiju. Nismo mogli odoljeti i počastili smo se prekrasnom ohridskom tortom na čarobnom ušću Drima. Nevjerovatna je jačina vodenog toka na ušću i zanimljivo je da ta voda vijuga po jezeru kao zmija i ista se izliva u mjestu Struga. Navečer večera sa nacionalnim folklorom i muzikom u Biljaninim izvorima. Tu pada i prva prosidba. Malo je falilo da izgubimo mamu Nadu. Dube i Neno su pokazali zavidan organizatorski duh: od muzike i kumova do djeveruša i haljina. Čak se mislilo i na predbračni ugovor da mama Nada ne bi izgubila svoju “vilu trokatnicu”. Zafrkancija se nastavila i sljedeći dan na ručku u Tirani (gdje smo upoznali makedonske izletnike iz Ohrida, kao i školsku kolegicu našeg vodiča Ljupčeta. U ranim večernjim satima, umorni i zadovoljni stižemo u Dubrovnik. Mama Nada može odahnuti – neće , kako se bojala, doći do otmice nevjeste. Sve u svemu predivan izlet koji bi trebalo opet ponoviti.
– Inga Mratović