Nova godina 2017. u Gorskom kotaru (30.12.2016. – 2.1.2017)

OK. Bili u Gorskom Kotaru na dočeku Nove Godine 2017. Ništa strašno reklo bi se, ali…. moglo je biti…..moglo je biti vrlo strašno…

Putovanje po Nadi, Dan Prvi (kolokvijalno Put Nade u bolje sutra)

Kako već to uobičajeno biva, s Nadom Zanze ne dobiješ samo doček Nove Godine, ne ne, s Nadom dobiješ kompletni doživljaj, kao što bi oni rekli: “…i to nije sve…”. Krenulo se s Pila, kao i obično, vjerojatno je neko kasnio, kao i obično, nemam pojma, taj sam dio propustio jer smo se moja supruga i ja ukrcali na INA-inoj pumpi na Dolima. E, pored onoga kafića što je u svrhu marketinga promijenio ime kad smo dobili gospođu predsjednicu. E, tog.

Prvenstveno bi se zahvalio našim suputnicima, članovima udruge, na toplom dočeku pri ulasku u autobus, ipak smo mi bili najmlađi, uključujući i vozača. Možda su samo bili sretni da će imat ko gurat autobus ako stane ili tako nešto, ne znam, u svakom slučaju, bili smo krasan spoj mladosti i iskustva, puuuuno iskustava. Preko granice u Neumu smo prošli dvaput skoro bez zaustavljanja (imamo takve face što zrače povjerenjem) i idemo dalje. Naravno, prikladno vodeći računa o dobi putnika, počelo je refavanje (lok. odmor, oporavak, najčešće popraćen otvaranjem svih mogućih paketa, kutija i saketa sa kolačima i napitcima za unutrašnje izgaranje, a vanjsko crvenilo kože, naročito oko područja nosa, op. aut.). Šefica puta je stalno spominjala nekakav tajni izlet, tajni posjet, nešto, ali bili smo previše zabavljeni pravednim raspoređivanjem raznih tekućina po plastičnim čašama da bi doista slušali, a imali smo i dovoljno povjerenja da će nas odvesti gdje treba, ili bar blizu. Usput smo sa tetom Jasnom jedančas okitili autobus, na kojem je onda više-manje jasno pisalo “Put u 2017” na zadnjem staklu, da ne bi tko mislio da putujemo u Pariz ili slično i posvuda je bilo puno balona, šarenih.

Nakon kratkog odmora zbog zakonske obveze vozača negdje na auto-putu, polako nam je počelo svitati kako nećemo baš direktno ići na naše odredište. Lagano zbunjeni smo nemoćno gledali kako se naš autobus spušta s auto-puta u Karlovac (onaj grad na četiri rijeke odakle je piva), misleći već da je riječ o nekakvom presjedanju ili nešto. Nakon dva pogrešna skretanja u pješačke zone (đava ti lipi odnija i ovi đi pi es kad ne zna ništa), i nakon malo pažljivijeg slušanja što Nada govori, doznali smo da zapravo idemo u novootvoreni, slatkovodni akvarij pretencioznog imena “Aquatika” u Karlovcu. Nedavno otvoren uz sufinanciranje iz sredstava EU, doista je zanimljivog izgleda, ukopan ispod zemlje kraj rijeke Korane (jedna od one četiri) i ima brojne bazene sa florom i faunom. Tamošnji vodič nas je strpljivo proveo kroz cijeli muzej, objasnio nam sve što je mogao o zanimljivom postavu muzeja, te nas čak proveo i kroz tehnički dio filtriranja i održavanja vode u cijelom akvariju. Doživljaj vrlo dobar, isplatilo se zamalo zgazit par pješaka za taj posjet. Link akvarija ako koga zanima: http://aquariumkarlovac.com/

Nase u autobus, ne možeš ga falit onako okićen, a i bio je jedini na parkingu, krenusmo prema konačnom odredištu, tj. konaku crtica pansionu crtica prenoćištu “Bijela ruža” u općini Ravna Gora u Gorskom Kotaru, županija Primorsko – goranska. Evo link opet: http://www.bijela-ruza.hr/ Lijepo, čisto, toplo, mi umorni, uzeli ključe (hvala Nadi na lijepoj sobi za mene i moju Dragu). Večera izvrsna, sa jako dobrim divljačkim gulašom, ili gulašom od divljači, kakogod. Uz malo pjesme i vina dođe noć i završi Dan Prvi….

Putovanje po Nadi, Dan Drugi (kolokvijalno Stara Godina ili Silvestrovo)

Počelo je razmjenom mišljenja između mene i zakonite, oko toga koji bi bio najbolji izgovor za ostat u toploj sobi i ne mrdat vanka na minus nešto. Ona je tvrdila da bi lagana zubobolja bila dovoljna, a ja sam rekao da bez iznenadnog napada tuberkuloze u kombinaciji sa ospicama nemamo što Nadi pred oči. Izvukosmo se nekako na doručak, doista obilan i raznovrstan, te tako okrijepljeni krenusmo u autobus. Bar smo mislili da je autobus. U stvarnosti ga je bilo bolje usporediti sa bob stazom na zimskim olimpijskim igrama. Znam, znam, reći ćete, ovi s mora samo kukaju da im je zima i kad jest i kad nije, ali ovo je stvarno bilo za kuknjavu. Voda koju smo ostavili u plastičnim bocama Jane sa idiličnim (-otskim) porukama tipa: “Zagrij tuđe srce da ogriješ svoje”, se smrzla u potpunosti. Ha, ako to nije ironija…. neka ga sad grije majci… Ispostavilo se da samo jedna boca nije bila zamrznuta. Malo kasnije se ispostavilo da u toj boci i nije bila voda, što je još malo kasnije obradovalo sve smrznute putnike u autobusu. Osim našeg strpljivog vozača Ante koji po službenoj dužnosti nije smio ni primirisat. Jaaaaadan. Elem, krenusmo tako na, pazi sad naslova: “Doček Nove Godine u podne na otvorenom u Fužinama”. Znam, reći ćete, koja je sad to pripiz… gornja, ali oni koji tako kažu neka samo pogledaju početak opisa ove epopeje i sve će im biti jasno. Za sve one kojima je potrebno podrobnije objasniti gdje se nalaze Fužine, evo:

“Općina Fužine nalazi se na južnoj obali Bajerskog jezera. Zapadno je Benkovac Fužinski, sjeveroistočno su Vrata i Belo Selo, istočno je jezero Potkoš, južno su Banovina i Lič.” Eto, je’l sad sve jasno, jeste, fino, možemo dalje. Dakle, u tim Fužinama je netko prije otprilike 17 godina rekao: “Što ja moram čekat ponoća da nalijem glavušu i dobro se najedem za dočekat Novu Godinu. Ja ću to odma odradit, pa bit u prekrasno emocionalnom stanju cijeli dan.” Nakon što su ga takvog ukomiranog nešto prije podne na Staru Godinu našli njegovi sumještani kako luta okolo, mogli su ili zvat policiju i hitnu da ovoga odvedu, ili, da sačuvaju obraz zajednice, proglasiti kako u njih Nova Godina dolazi nešto ranije i da je to sasvim u redu i uobičajeno stanje za to razdoblje. Ostalo je povijest koja je dovela do toga da se 17 godina poslije deset tisuća ljudi mota okolo sa kuhanim vinom u jednoj ruci, kobasicom u drugoj i balonom u trećoj. Ah, baloni, da. Trik je u tome da kupiš balon za 10 kuna (ide u dobrotvorne svrhe pa je OK), na njega napišeš želju ili više njih i pustiš ga točno u podne sa tisućama drugih koji onda odu zagadit okoliš, ovisno o ciklonalnim strujama ili prema Obersnelovoj Rijeci ili prema Bandićevom Zagrebu. Bolje prema Zagrebu, Bandić će pojest te balone jednog po jednog ako bude trebalo. Želje na balonima su uglavnom bile uobičajene, više seksa, više para, zdravlje, više seksa, novo auto, veća plaća, više seksa, više seksa, više…. ovo postaje tema već. Na mom je pisalo: “VIŠE SLOBODE”, s tri uskličnika. Kad me moja jedina pitala da šta ja pod time mislim, nešto sam promrmljao o Siriji i Sjevernoj Koreji. Uglavnom, zahvaljujući izvrsnom planiranju, stigli smo tamo nešto prije 10 sati te tako nismo zapeli u gužvi. Moja najdraža i ja smo se odvojili od grupe i smjestili u kafić sa vozačem čekajući da cijeli taj događaj, živa muzika i to započne. Prošetali malo po tom mjestancu, pokušali pronaći ostatak grupe, nije uspjelo, htjeli dati intervju za HRT, nisu bili zainteresirani, više onako…. hladni, tipa “kome sam u upravi ja šta skrivio da me šalju na ovu hladnoću”. Počela muzika, uvalili se usred gužve, malo plesali, više ono s noge na nogu, došlo podne, odbrojali, puko neki top, više puta. I to je to. Zanimljivo, veselo, šareno, bi’l iz Grada potego  ekstra zbog toga, ne bi. Ovako, uklopljeno u ostatak ponude, sasvim odgovarajuće. Krenusmo prema autobusu, ukrcasmo se i stigosmo nazad u bazu kodnog imena “Bijela Ruža”…. Ahaaaa, kaaako da ne, da ne bi s Nadom potrošio pola dana džabe pa makar i na Staru Godinu. Nekakvim uskim putevima i tunelčićima nas je naš Ante izbavio iz gužve na odlasku, te smo krenuli na našu drugu destinaciju taj dan. Općinaaaaa Lokveeeee, ta-daaaaa. Šta? Opet se ne zna zemljopis, a? Cccc… Dakle: Lokve se nalaze u Gorskom kotaru, na pola puta između Delnica (udaljene oko 6 km) i Fužina. Smještene su na raskrižju puteva spomenutih mjesta te Crnog Luga na sjeveru i Mrkoplja (udaljen 13 km) na istoku. Eto, je’l to bilo teško, nije, sjedi jedan, nek ti ćaća poš’lje oni pršut u školu na informacije. Uglavnom, u toj općini ima špilja, i to baš ono veeeeeliikih špilja. Mi smo došli pogledat jednu od najvećih, Špilju Lokvarku. Budući je van sezone, dogovorili smo se u točne ure ali smo došli malo prije, pa smo vrijeme prekratili u lokalnom kafiću kojemu je na katu bio tzv. “Muzej žaba”. Uz opise vrsta i staništa žaba, tu je bila ogromna kolekcija predmeta koji su imali nekakve veze sa žabama. Igračaka, pepeljara, posuda raznih, dječjih slika, privjesaka, trofeja sa nekih natjecanja i sl. Niti jedna živa žaba, samo preparirane. Svejedno zanimljivo. Dole u kafiću je bilo puno zanimljivije jer je naš voditelj kulturno – umjetničkog programa Tješo poveo program. I pjesmu. Pola kafića smo bili mi a pola lokalno stanovništvo. Bili smo im vrlo zanimljivi. Pogotovo kad smo im razjasnili da nismo greškom skrenuli i da nam ne treba pomoć. Mislim da smo im bili najzanimljiviji zimski događaj u zadnjih trideset godina, čak se i zaplesalo. Morali bi od TZ DNŽ tražiti subvencije za širenje međužupanijske suradnje i razumijevanja. I rakije. U međuvremenu dođe naš mlađahni vodič, te se uputismo prema toj špilji. Već je malo zamračilo, vidjelo se da ovo neće ići bez određenih žrtava. Prilaz špilji je bio malo bolje izrovan put bagerom, uzbrdica nagiba otprilike tri srčana udara, duljine nekih 150 metara, a temperatura u minusu. Neki su već ostali u autobusu. Neki su odustali od ulaska na ulazu u špilju kad im je mladac rekao da ćemo ići 900 metara i u jednom i u drugom smjeru, a da ćemo skalinima sići i popeti se ukupno 140 metara. Spilju je 1911. godine sasvim slučajno, prilikom iskopavanja kamena vapnenca otkrio Jakov Bolf Talijanetov. Spilja ima 6 etaža od kojih su prve 4 otvorene za posjetitelje. Duljina zasad otkrivenog dijela spilje iznosi 1179 metara, a dubina 275 metara. Temperatura unutar spilje kreće se u rasponu od 7 do 9 stupnjeva, što je toplije nego vanka. Špilja je doista ogromna, i ima se što za vidjeti. Evo link, ko zna nek klika: http://lokvarka.hr/spilja-lokvarka Unutar nje, na pola puta smo izgubili još kolateralnih žrtava koje su iznenada dobile jaku nostalgiju za toplim autobusom, tako da je kraj puta i povratak nazad strmim željeznim skalinima i uzbrdicama dočekala otprilike polovina grupe. Doista nam je bilo drago da smo to vidjeli i prošli, te da smo se sretno vratili u autobus. E sad smo se stvarno uputili prema bazi i stigli i odmorili malo i sišli na novogodišnju večeru. Mi smo skroman narod, za dobar doček Nove Godine ne treba nam puno. Dobro društvo, imamo. Dobra meza, imamo. Dobra muzika, imamo. Vrhunski preduvjeti su ostvareni. Što reći, a da ne ispustimo nešto. O društvu ne treba puno govoriti. Probrano, opušteno, hm, iskusno, bili smo cijeli dan maškarani u novogodišnje motive i bedževe zahvaljujući rukatoj teti Jasni. Hrana jako dobra, uobičajena za Novu Godinu, predjelo, juha, pečenje dvaput. Muziku su činila tri muzičara, kontrabas, gitara i naravno harmonika. Njihov opus je bio nešto drukčiji od opusa naših uobičajenih svadbenih umjetnika, ali ne toliko da se ne bi moglo u njemu uživati. Vrhunac večeri, osim naravno odbrojavanja do ponoća, je bila izvanredna izvedba skladbe “O sole mio” na engleskom i talijanskom, našeg jedinstvenog umjetnika Tješa u suradnji sa ostatkom muzičara. Nakon toga, sve je otišlo nizbrdo, društvo se raspojasalo, kotule i kukovi su se razbacali, noga na sve strane, celulit se topio, kalorije su se trošile. Ah da, bilo je i domaćih ljudi nešto. U pjesmi, plesu i maliganima raziđosmo se u kasne noćne ure i tako završi Dan Drugi.

Putovanje po Nadi, Dan Treći (kolokvijalno Nova Godina)

Da se ne ponavljam, sve ono sa početka Dana Drugog, samo uz prijetnju samoubojstvom tupom ožicom. Autobus više nije bob staza, sad je već američka istraživačko – špijunska stanica na Sjevernom polu. Znate ono što kažu da ljubav grije iznutra i to… E, PA NE GRIJE. Uglavnom, plan je bio koliko obiman toliko i opsežan. Osvajanje Begovog Razdolja, kao stalno naseljenog mjesta najviše nadmorske visine. Posjet udrugi Plodovi gorja i razgledanje njihovih proizvoda. Posjet udrugi “Goranske vunarice” i razgledanje njihovih proizvoda. Optimizam pršti na sve strane, svi veseli i radosni i sretni. Pomogne tu i tamo koja rakijica i kolačić u autobusu za održavanje raspoloženja. Prva stanica Begovo Razdolje se nalazi u Gorskom kotaru, u Općini Mrkopalj. Begovo Razdolje je jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj iznad tisuću metara (1078 m), a smješteno je na zapadnim obroncima Bjelolasice. Dakle, ono kad kažu iza sedam goraaaa, iza sedam moraaaa, e na to se misli. Ovdje bi napravio jednu malu digresiju i spomenuo vrijeme. Meteorološko vrijeme. Naime, koliko god mi kukali, i koliko god se žalili na hladnoću, istina je da je bilo doista hladno za naše prilike, ali nije bilo snijega, osim tankoga sloja bljuzge tu i tamo. Bilo je lijepo, sunčano, prohladno, zdravo vrijeme. Da ne bi tako, ni sve profesionalne sposobnosti našeg vozača, a koje su bile znatne, ne bi pomogle da dovedu autobus na all-weather (dakle ne zimskim) gumama uz i niz padine Gorskoga Kotara kuda nas je Nada vodila. No, vrijeme JE na našoj strani, i mi dođosmo u to  Razdolje. Raštrkana skupina kućica, većinom vikendica, nešto starijih kuća za koje se vidi da su doista naseljene. Neki hotelski sadržaj u izgradnji u centru sela, i konoba u kojoj smo se opet refavali. Drže je dvoje umirovljenika koji su tamo samo za sezonu, dakle preko zime. Centralno mjesto zauzima velika peć na drva, starinskog izgleda, koja sa lakoćom održava toplinu u cijelom prostoru. U ponudi su domaći napitci i kolači, od borovnica i šumskog voća, kuhano vino i čajevi. Rakijica naravno, ko želi. Gazda je pomogao i u dobavljanju mladoga sira iz susjednog domaćinstva. Malo smo prošetali po mjestu nakon toga, te se autobusom zaputili nazad u Općinu Ravna Gora, u kuću udruge “Plodovi gorja” http://www.plodovigorja-gk.hr/ gdje nas je čekao krasan domaći čaj od brusnice, borovnice i drugih plodova, te slatki kruh i kolači. Zauzvrat smo pazarili od njih razne stvari, kao likere od borovnice i brusnice, džemove, med i čajeve. Malo smo naučili o njihovoj udruzi i događajima. Doznali da je za njih najviša sezona kasno ljeto, kad ima i gljiva i svih ovih ostalih plodova u izobilju, i da uspiju dosta svojih proizvoda prodati, te da se misle proširiti na još neke prostore i radionice i uključiti još više ljudi. Zahvalili smo se i oprostili od njih, te krenuli na slijedeći obilazak, posjet udruzi “Goranske vunarice”. Pazi Mirko link: http://www.ravnagoravunarice.com/ Budući su nam rekli kako put do tamo ne bi našli ni đi-pi-esom (onim iz Karlovca), pridružila nam se jedna od članica udruge kao vodička. I stvarno, nakon dvadesetak minuta petljanja po zabačenim, ali ipak asfaltiranim cestama, skrenusmo na makadam. S autobusom. Na makadam. Nekakva uska cesta, nemoš se ni okrenut, već smo se počeli prisjećat kako ono u filmu naivni izletnici prihvate besplatni lokalni izlet i završe u raljama ljudožderskih zombija sa motornim pilama. Ili tako nešto. Međutim, nakon nekog vremena, ukaza se cesta. I to ne bilo koja, nego auto – cesta. I benzinska pumpa. I onda je gospođa objasnila da su im zakupnici te pumpe, u skladu sa svojom “zelenom” politikom, ustupili dio prostora za njihove prodajne aktivnosti. I tako ti mi preko brda i planina dođosmo do benzinske pumpe posjetit udrugu koja se bavi preradom vune. A kad tamo… raj za smrznute žene. Unikatni proizvodi od čiste merino vune ručno rađeni. Nazuvci, čarape, kape, kaputići i paletuni, sapuni umotani u vuneni omot. Moja je odma pristala biti manekenka za sve što se moglo obuć. Nije joj bilo teško žrtvovat se za zajednicu. Doista lijepe stvari. Nisu jeftine, ali unikatne i tople. Dobro sam prošo sa jako lijepom kapom njoj i praktičnim sapunom meni. Gospođa nam je pokazala i postupak oblikovanja vune trljanjem i savijanjem, i onda ti bude jasna cijena. Na odlasku nas je naputila da posjetimo i stari dvorac Stara Sušica sa pripadajućom crkvom. Nakon što smo se uz manje peripetije i preciznu vožnju unatrag vratili makadamskom cestom u civilizaciju, to smo i učinili. Dvorac Stara Sušica pravi je povijesni dragulj Gorskog kotara. Nalazi se u blizini Ravne Gore na 800 metara nadmorske visine, u netaknutoj stoljetnoj šumi raznolike flore i faune. Prema nekim izvorima, Frankopani su u srednjem vijeku imali grad u Staroj Sušici koji čak ni Turci, prilikom žestokih provala 1586. godine, nisu uspjeli osvojiti. Zgrada Dvorca, nekadašnjeg franskopanskog grada, smještena je na gorskoj kosi, na rubu crnogorične šume. U XIX. stoljeću dvorac je bio vlasništvo grofa Lavala Nugeta, a 1890. godine kupili su ga riječki trgovci Feliks i Josip Neuberger. I Nuget i Neubergeri izveli su na dvorcu temeljite restauracije u romantičnom duhu svoga te je Dvorac takav ostao do danas. Dvorac Stara Sušica je danas u vlasništvu Grada Rijeke koji je omogućio svojim vrtićarcima i osnovnoškolcima uživanje u njegovim čarima jer je pretvoren u Dom mladih. http://dom-mladih.hr/

Crkva Svetog Antuna Padovanskog se nalazi nasuprot dvorca. Današnja građevina podignuta je 1874. godine, jer su raniju crkvu spalili Turci 1568. godine. To je jednostavna građevina višestranog svetišta, sa zvonikom iznad ulazne fasade. To je ono što smo vidjeli, unutrašnjost dvorca je u velikoj mjeri prilagođena potrebama dječjeg odmarališta, tako da nekih starih elemenata u njoj ima vrlo malo, osim stropova, i u jednoj prostoriji prekrasna ogromna peć visoka oko tri metra. I nakon toga cjelodnevnog razgledavanja smo se, siromašniji obojenim papirima sa brojevima, ali bogatiji duhom i proizvodima iz domaće radinosti, vratili u sigurno krilo naše “Bijele ruže”. Večera kao i obično, s dodatkom pečenja od prethodne večeri i izvrsnog kiselog kupusa i patata. Opet red hrane, red pjesme i red pića i tako ti provedosmo prvi dan Nove godine 2017. ili Dan Treći.

Putovanje po Nadi, Dan Četvrti (kolokvijalno Povratak otpisanih)

Ovdje se nema što puno za izvijestiti. Ovo je bio putni dan. Dan bez izleta i iznenađenja. Nakon već puno puta opjevanog doručka opet hladni autobus i direkt na auto-cestu pa prema jugu. Vrijeme se već počelo kvariti, kad smo ulazili u autobus, bilo dosta oblaka. Crnih oblaka. Rekli smo vozaču da vozi i ne okreće se, sine. Stali smo na odmorište Zir, olitiga u Macole, malo se refali, ručko ko je ručko, popio rakijicu ko popio i kad smo izlazili već je susnježica počela padati. Lijepo je bilo domoći se Karamatića i izać sa auto-ceste. Iako si još daleko, osjećaš se ko doma. Na granici opet bez zastoja, kratki šoping, te doma.

E sad. Moram spomenuti još nešto. Imali smo sreće. Imali smo puuuuuno sreće. Treći siječnja vijesti u podne: GORSKI KOTAR ZAMETEN SNIJEGOM, PALO 25 CENTIMETARA SNIJEGA, RALICE JEDVA PROLAZE, NE IZLAZITE AKO NEMATE POTREBE. Onaj jadni Edi Škovrlj se pretvorio učas u pingvina javljajući se sa Maslenice. Dakle, moglo je biti baš strašno da nismo utekli za kojih desetak sati. Neki kažu sreća, neki kažu sudbina, neki kažu dobro planiranje. U svakom slučaju, jako lijepa i nezaboravna četiri dana uživanja u krasnom društvu, hrvatskim tradicijama i prirodnim ljepotama Lijepe Naše.

Arian