Noć muzeja Rijeka i otvaranje Rijeka 2020- europska prijestolnica kulture (30.01-02.02.2020.)
Još lani, u Kninu , na Noći muzeja , dogovor je pao da se 2020. godine ide u Rijeku.
I tako smo krenuli sa Pila iza u12,30 sati, u velikom autobusu, nas 20, komotno, raspoloženje dobro, ekipa ženska, sa izuzetkom dva muška člana i vozač Josip, koji je, kao i uvijek, cijelim putem, bio za pet plus.
Put prolazi u čavrljanju, degustiranju kolačića, koje su članice udruge napravile za tu priliku, malo se krijepimo travaricom i jegerom, dremuckamo. Jedno kratko zaustavljanje na autoputu i u večernjim satima stižemo u Ravnu Goru, u Hotel „Bijela ruža“, koji smo odabrali jer je blizu Rijeke, a u kojoj nije bilo mjesta ni za lijeka, a i cijene su bile paprene. Svakako i zbog dobrog iskustva u dva prethodna boravka Udruge u tom hotelu. Dočekala nas je ukusna večera, primjerena za Gorski Kotar ( juha od gljiva, toć od divljači i pita od borovnica ). Najedeni i napijeni smjestili smo se u tople , čiste sobe i pošli na zaslužen počinak.
Petak je bio oblačan, povremeno je kišica sipila. Nakon doručka spustili smo se prema Kvarneru. Prva postaja je bio gradić Trsat, u kome je najstarije marijansko svetište u Hrvatskoj. Prema legendi je 10. svibnja 1291. godine. na čudesan način na trsatsko brdo stigla iz Nazareta, rodna kuća Blažene Djevice Marije, gdje boravila tri godine i na jednako čudan način prešla u talijanski gradić Loreto ,1294. godine, gdje se i danas nalazi. Povijesno je vjerojatno da su križari nakon, poraza u Svetoj zemlji 1287. godine, nastojeći skloniti dio svetih predmeta, koji su se tamo nalazili , uzeli i dio nazaretke kuće i donijeli u ove krajeve. Krčki knez Ivan Frankopan dao je na Trsatu, u čast toga, podići kapelicu, a njegov sin Martin dao je sagraditi franjevački samostan s crkvom Blažene Djevice Marije. Od te crkve sačuvani su do danas samo fragmenti. Današnja, dvobrodna crkva je kasnije sagrađena. Isprepliću se mnogobrojni stilovi i povijesna razdoblja. Dominiraju barokni oltari. Najveću vrijednost ima slika koja prikazuje Mariju kao Majku Milosti, a štuje se kao čudotvorna. Zbog štovanja koje joj iskazivano, slika je okrunjena krunom od pravoga zlata 8.rujna 1715. godine, a svečanost njene krunidbe se održala pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Bila je to prva Marijina slika izvan Italije koju je dao okruniti neki papa. Uz crkvu, u franjevačkom samostanu se nalazi i Dvorana zavjetnih darova, bogata vrijednostima koje su vjernici darovali moleći se za zdravlje i živote svojih najbližih.
Prošetali smo Trsatom , malim mjestom , utonulim u zimski mir, čija povijest seže u Ilirsko doba , preko Rimljana ( Trsatica ) i ranog srednjeg vijeka, preko Frankopana , Zrinskih ( Nikola Zrinski ga dobiva u vlasništvo ženidbom za Katarinu Frankopan ). Ime Trsat je keltskog porijekla – tarsa- brdo uz rijeku. U 13. st. se ne mjestu Trsatice razvija grad Rijeka koji se širi prema zapadu. Obišli smo i ulaznu kulu i Trsatski kaštel, gdje su u rimsko doba bile utvrde, a 1288. sjedište župe.Danas sjedište kulturnih zbivanja ( galerija, koncerti, izložbe , kazališne predstave ). Lokalitet je dobro obnovljen, kao da se o njemu brine Društvo prijatelja dubrovačkih starina. Od tuda puca pogleda na grad Rijeku, njene poznate vedute i krovove, te Rječinu i luku. Do podnožja brijega, do same Rijeke, vode Stube Petra Kružića, tzv., Trsatske stube, koji se nakon bijega sa Klisa sklonio u ove krajeve i kao zavjet ih dao izgraditi 1531.godine .Tom prilikom postavljeno je 123 stube, a kasnije su dograđivane i danas ih je 539. Na završetku stuba, u sastavu današnje bazilike, smještena je i kapela Svetog Petra, koju je Kružić podigao i u kojoj počiva njegovo tijelo.
Put smo nastavili prema Opatiji „bajnoj, biseru našega mora“, kako je pjevao Ivo Robić , u ljetnim večerima, na traci Hotela „Kvarner“. Pročelja lijepih vila i starih hotela iz 19. i početka 20 stoljeća, uglavnom obnovljena, svjedoče o Opatiji kao središtu turizma još davnih godina. Spustili smo se do šetnice Cara Franja Josipa ( lungomare ) koja se proteže od Voloskog do Lovrana . Imali smo vremena prošetati samo njenim dijelom. Prvo smo se spustili do mandrača, lučice koja je najstariji dio i koja je svjedok stare Opatije kada su tu obitavali ribari, mornari i tkalje. U moru su se ljuljuškale barčice , a na klupi je sjedio brončani ribar raširenih ruku , kao da čuva lučicu. U 19. st, u neposrednoj blizini stasa Rijeka u veliki lučki, industrijski i prometni centar, stasa bogata buržoazija , koja se želi zabavljati, odmarati i bira Opatiju za gradnju svojih vila. Nije to bilo slučajno. Naime , poznati bečki liječnik, balneolog, Prof. dr. Julius Glax, stiže u Opatiju, na preporuku svoga prijatelja Fridricha Juliusa Schulera , bečkog direktora Društva južnih željeznica, koji je gradio željezničku trasu Beč-Trst –Rijeka i propagira Opatiju i okolicu kao zimsko klimatsko lječilište i ljetno morsko kupalište. Danas u Opatiji uspješno radi Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju bolesti srca, pluća i reumatizma , „Thalassotherapia Opatija“, kao nastavak zdravstevenog turizma toga doba . I tako otac i sin Scarpi grade 1848.“Villu Angiolina“ od kada se računa početak turističke ere Opatije . Vila je historicističke arhitekture , okružena parkom , glasovitim arboretumom . To je simetrična građevina, sa morske strane je monumentalno stubište , ispred kojeg je cvjetna rotonda . Unutrašnjost je bogata dekorativnim štukaturama , neokorinskim stupovima , urešena zastorima i zrcalima .Bila je začetak zdravstvenog i mondenog turizma , a u njoj se od 2007 nalazi Muzej hrvatskog turizma. U vilama , koje su nicale nakon toga, odsjedala je krema riječkog establišmenta, austrougarske države , krunjenje glave, (Car Franjo Josip,, Sissi i Rudolf , rumunjski kralj), Ban J. Jelačić, industrijalci , slavni muzičeri ( Gistav Mahler i dr), poljski književnik Henrik Sienkiewicz, Theodor Billroth, poznati kirurg , koji je tu i sahranjen i ini drugi. Ispred i oko vile nalazi se, spomenuti, opatijski perivoj , hortikulturni spomenik , površine 3,64 ha u kome je zasađeno oko 150 biljnih vrsta. Veliki broj njih potječe iz dalekih krajeva svijeta i nisu tipične za ovo podneblje. Među mnogim zanimljivim biljkama u perivoju posebno mjesto zauzima Camellia japonica-japanska kamelija , koja je s vremenom postala i prepoznatljivi simbol Opatije .U parku se nalazi i najstarija građevina Opatije, Crkva sv. Jakova, koji se po prvi puta spominje u povijesnim spisima 1449. godine. Sagrađena je na mjestu benediktinske opatije, po kojoj je mjesto i dobilo ime. Uz opatijski perivoj nalazi se i „Grand hotel Kvarner“ najstariji hotel na istočnoj obali Jadrana otvoren je 1884. godine. U početku je bio predviđen kao sanatorij za plućne bolesti .Poznat po svojoj ljetnoj taraci i Krsitalnoj dvorani u kojoj se odvijao Opatijski festival. Danas u Opatiji ima 340 hotela. Prošetali smo perivojem, htjeli posjetiti izložbu o Sissi, ali je bila zatvorena, popili kavu i pojeli ukusni kolač u restoranu Hotela „Millenium“ , mahnuli „Djevojci sa galebom“ , prepoznatljivoj skulpturi Opatije i uputili se prema Lovranu, gradiću koji je ime dobio po lovoru koji u izobilju samoniklo raste u njegovoj okolici. U srednjem vijeku poznat kao luka i brodogradilište , koje gubi značaj dolaskom parobroda i u 19. st. se okreće zdravstvenom turizmu i za razliku od mondene Opatije zadržava ugled profinjenog i pomalo izoliranog lječilišta u čijem miru svoje utočište nalaze brojni uglednici visokog bečkog i budimpeštanskog društva, ali i ostalih dijelova Europe., o čemu svjedoče brojne vile. Lovran sada ima nadaleko poznatu Kliniku za ortopediju. Danas je uz, Mošćenićku dragu, sjedište modernog turizma , a u jesen organizira poznatu „Marunijadu“ berbu maruna, posebne vrste kestena toga kraja, koji je bio čuven i u Austrougarskoj monarhiji. Nažalost nije bilo mjesta za parkiranje autobusa , pa smo samo se samo provezli uz gradić, mahnuli crkvi Sv. Juraja, poznatoj po freskama iz 16 stoljeće i srednjovjekovnoj kuli , koja je ostatak staroga kaštele i nastavili put prema Kastavu. Grad Kastav sazdan je na 365 metara visokome brijegu ponad Kvarnera, u neposrednoj je blizini Rijeke i opatijske rivijere Povijest Kastava seže daleko u prethistorijsko doba, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Vrijedno je nalazište ilirska nekropola pronađena u vrtači Mišinci podno Kastava. O srednjovjekovnoj živosti na području Kastavštine svjedoče do danas očuvani vrijedni spomenici – gradski Kaštel, gradska Loža , Volta, gdje ja danas muzej, crkva sv. Jelene Križarice, Trg Lokvina, ruševna Crekvina, na čijem se trgu odvijaju mnoga kulturna događanja i crkvica Sv. Trojice, ali i mnoštvo detalja ugrađenih u kamenu jezgru ovoga grada. Kastav i Kastavština su poznati po Halubajskim zvončarima Stalni su sudionici međunarodnog “Riječkog karnevala”, najvećeg u Hrvatskoj i jednog od najpoznatijih u Europi. Halubajski zvončari su 2010. godine proglašeni kulturnim nematerijalnim dobrom pod zaštitom UNESCO-a. Prošetali smo uskim uličicama, osjetili dah prošlosti , divili se maštovito uređenim okućnicama, a sa zidina grada uživali u pogledu na Kvarner i Kvarnerske otoke . Spustili smo se prema Rijeci. Kiša je ponovo počela sipiti. Iskrcali smo se na Delti, prošli preko mosta na Rječini, kroz moderni spomenik palim braniteljima iz Domovinskog rata i stupili na žilu kucavicu Rijeke, Korzo. Rijeke okićena crvenim zastavama sa oznakom EPK 2020, zadnje uređivanje pločnika, šušur, živa glazba na svakom koraku .Sve je spremno za sutrašnju proslavu. Razišli smo se po restoranima i kafićima , trebalo je nešto prezalogajiti. Sastanak je bio ispred „Prirodoslovnog muzeja“ u 18 sati.
Ove godine je tema Noći muzeja bila „ Velike obljetnice hrvatskih muzeja“, a slavljenici su bili naš najstariji muzej, „Arheološki muzej Split“ osnovan 1820. god. i „Muzej za umjetnost i obrt Zagreb“ osnovan 1880. god. Naši „Dubrovački muzeji“ osnovani 1872. god, i to kao Domorodni muzej .
„Prirodoslovni muzej Rijeke“ dobro uređen, na tri etaže,Izlaže floru i faunu ( bilje, ptice , gmazovi, kukci, životinje) Gorskog Kotara, Rijeke, Kvarnera i otoka, preparirane ribe i životinje mora, obale i podmorja i mali akvarij. Posebna je atrakcija preparirane morske kornjače , nove i one iz prošlosti i kostur špiljskog medvjeda iz prapovijesti. Djecu je najviše obradovao hologram medvjeda i medvjedića koji se pojavljivao na jednom zaslonu. Kroz muzej nas je kratko provele službena vodička, koja je strpljivo odgovarala na naše pitanja i detaljno sve objašnjavala.
Odlazimo u obližnji“Pomorski i povijesni muzej hrvatskog primorja“, koji je smješten u velebni Guvernerovu palaču, sagrađenu 1897.godinr od strane guvernera grofa Ljudevita Betania .
Mnogo svijeta, gužva , ne smeta kiša koja pomalo sipi. Pije se topli čaj, ljudi se druže. Odmah u prizemlju, uz pratnju vodiča , uz ograničen broj onih koji mogu ući odjednom , a zbog vrijednosti eksponata ( moglo je ući samo po deset ljudi), razgledamo izložbu o Franji Kresniku, čovjeku osebujna duha i pojave, koji je živio na prelazi 19. u 20.stoljeće, bio liječnik po zanimanju, ali zaljubljen u glazbu i violine, pa zbog toga napušta svoje zvanje i posvećuje se proučavanju izrade Stradivarijevih i Guarnerijevih violina,a i sam izrađuje vrijedne violine. Bile su izložene i po jedna violina poznatih graditelje, zbog čega je i bilo posebno osiguranje. Mogla se i čuti svirka sa navedenih instrumenata .
Na katovima izložbe stalnog postava muzeja. Arheološka zbirke, uglavnom iz rimskog doba , pa iz ranog srednjeg vijeka , iz doba Franaka i vitezova ( oklopi i oružje ). Tu su na svoje došli mali posjetitelji, gdje bila za njih animirana arheološka potraga za eksponatima , u kojoj su mogli i sami sudjelovati. U nekoliko prostorija ( zeleni i crveni salon ) eksponati iz doba kada je Rijeke bila moćna luka i industrijsko središte , te svakako vrijedna pomorska zbirka.
Za ovu prigodu otvorena izložba „D,Annunzijeva Mučenica“u sklopu projekta Rijeka 2020-EPK, posvećena 100 godišnjici okupacije Rijeke od strane toga avanturiste , pjesnika i fašiste , i koji je bio sve ono što Rijeke nije bila niti je sada, a to je grad antifašizma, multikulturalnosti, multinacinalnosti, grad sloboda, tolerancije različitosti , što je i geslo ove proslave .
Približavalo se 20,00 sati, kada se otvarala izložba vizualnog umjetnika Davida Maljkovića , rodom iz Rijeke. Naslov izložbe je bio „S kolekcijom“, a bila je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, čiji je ravnatelj naš sugrađanin Slaven Tolj. Žurili smo i nahodali smo se. Koga god smo pitalo gdje to i koliko ima još hoda , svi bi rekli još 10-ak minuta , ali potrajala je oko pola sata.
Konačno smo stigli pred zgradu, čija je fasada obojena u crveno, a unutra sve bijelo, nema eksponata .Na gornjem katu gužva oko bara , puno svijeta , žamor, vruće, na zidu jedan dugački balkon sa složenim slikama i nekom kipovima vezanim trakom .I to je bio eksponat ili ti koncept. Otvaranje kasni, a kada je počelo voditeljica tiha , žamor , ništa se ne čuje Ničim me nije dojmilo ili ja nisam za moderno. Ali eto, vidjeli smo i to .Kasno je , požurili smo do autobusa, opet na drugi kraj luke, jedva čekajući da se odvezemo u hotel i uronimo u toplu postelju. Vidjeli smo puno lijepog i vrijednog, ali bilo je ipak naporno izdržati cijeli dan.
Subota je osvanula maglovita, a i kiša je najavljivana. Shvatili smo da bi bilo previše cijeli dan provesti hodajući po Rijeci, pa smo odlučili prvo malo otići do Fužina , a onda na ručak u „Vagabundovu kolibu“ , eko restoran, u kome smo već jednom prije bili i bilo je super.
Magla je bila gusta , Josip je morao jako polako i pažljivo voziti .U Fužinama isto magla, pa su planiranu šetnju oko jezera Bajer mnogi zamijenili toplim napitcima uz kamin u Hotelu“Bitoraj“. Ivana i ja smo ipak prošetale uz obalu, žaleći što nema snijega, jer bio tada ugođaj bio znatno ljepši.
Nastavili smo put do „Vagabundove kolibe“ , gdje su nas dočekali ljubazni domaćini, topao ugođaj i super ručak, posebno dobra juha od grahorica , plata sa gljivama, palentom, popečcima od koprive , ukusnim mesom , uz dobro vino. Razgalili smo se i skoro da bi bili ostali tu do kraja, ali čekala nas je Rijeka i proslava .
Rijeka (čakavski: Rika, slovenski: Reka talijanski i mađarski: Fiume) najveća je hrvatska luka, treći po veličini grad u Hrvatskoj, te administrativno središte Primorsko-goranske županije.
Povijest identična ostalim dijelovima ovog kraja.Pprapovijest, Iliri, Rimljani, Bizant , Franci, Mlećani, Frankopani,
U 16. stoljeću u gradu djeluje glagoljska tiskarnica. Zbog razvijene trgovine željezom, uljem, Drvom, ,vunom, ,stokom i kožom., Rijeka doživljava trgovinski procvat. Dolaskom isusovaca u Rijeku unaprijedio se kulturni i prosvjetni život grada. Godine 1627.godine osnovana je Isusovačka gimnazija, što se smatra začetkom rada sveučilišta u Rijeci.
Zbog zaštićenosti Kvarnerskom zaljevi i dubokog dna , bila je idealna za luku i za velike brodove , pa se za nju otimaju mnogi. Grade se ceste Karolina i Lujzijana, a kasnije i željeznica Beč- Trst- Rijeka. Posebno je zainteresirana Mađarska, koja u njoj puno gradi i ulaže, nasuprot Trstu koji je bio pod austrijskom upravom.
Tada se gradi zgrada riječkog općinskog kazališta, koje danas nosi ime Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca ,zgrada željezničkog kolodvora koju je projektirao glavni inženjer Ugarskih državnih željeznica. Dovršena je izgradnja gradskog vodovoda i nove Guvernerove palače , gradske tržnice, koja je i danas u funkciji.
Sve te zgrade i još mnoge druge građevine rese Rijeku i njene trgove . Posebno se ističe Gradski toranj, izgrađen u baroku, Katedrala Sv. Vida , Kapucinska crkva Gospe Lurdske na Žabici, barokna pravoslavna crkva Sv, Nikole.
Prvi torpedo izrađen je u Rijeci, odigrana je prva nogometna utakmica na području Hrvatske, počelo raditi prvo komunalno groblje u Europi , prvi put fotografiran let puščanog zrna Riječki kirurg Anton Grossich prvi je u struci uveo primjenu jodne tinkture u pripremi za operativne zahvate.
U njoj su rođene i mnoge poznate ličnosti kao što je dirigent Lovro pl. Matačić , pjesnik Janko Polić Kamov i mnogi drugi.
Rijeka i njeni stanovnici se danas time diče. Svi su je htjeli za sebe , pa od tuda i mnogi sukobi , mnoge konferencije na kojima su donošene odluke i kojima je Rijeke pripajana raznim državama, Najteže razdoblje je bilo u doba talijanskog fašizma , kada je 1924 . godine anektirana od strane fašističke Italije Provodi se talijanizacija hrvatskog stanovništva , ugnjetavaju se građeni, odvode u logore .
U Rijeci jače antifašistički otpor, koji dobiva zamah u Drugom svjetskom ratu , kada na Sušaku, dijelu Rijeke koji nije bio pod Talijanim, stasaju mladi ilegalci, koji doprinose oslobađanju Rijeke.
Nakon toga Rijeka raste u veliki lučki grad , kozmopolitski, u kojoj svi narodi , koji tu žive uz većinski hrvatski i talijanski koji ima status nacionalne zajednice ( sa školama , operom i kazalištem na svom jeziku) i ostale nacionalne manjine , žive ravnopravno , uz uvažavanje njihovih potreba i posebnosti.
Rijeka je to večer bila ponosna , blistava, okićena. Korzom i ostalim ulicama mnoštvo ljudi u svečanim odijelima, maškare , zvončari, zastave, pjesma , scene na otvorenom. Sve je prštalo od kulture.
Na Korzu vremenska crta, koraci i vrijeme ,duga 232 metar, koja vodi posjetitelje kroz 116 godina burne riječke povijesti, spominje važne događaje , ljude .
U luci u 19,30 počinje svečano otvaranje festivala Rijeka 2020- europska prijestolnica kulture ,nazvano „Luka različitosti“, gdje uz futurističku glazbu, scenska događanja, glumci, pjevači i zborovi vode publiku kroz povijest i sadašnjost Rijeke , sa naglaskom na različitost.
Neki od nas su to gledali na otvorenom , pomalo ometani kišom( nisu pomagale ombrele i kabanice). Srećom nije bilo pljuskova . Neki su se smjestili u okolne kafiće i sve gledali na video zaslonima.
Završilo je veličanstvenim vatrometom i pjesmom „Bella ciao“, koja se razlijegala ulicama grada, dok smo mi grabili (neki pješke, a neki taksijima) do naselja Mlaka gdje je bio parkiran naš autobus.
Raspoloženje dobro, mišljenja o otvaranju različita, ali o ukusima se ne raspravlja.
San nam je svima bio neophodan.
Sljedećeg jutra , polako se pakiramo, nigdje nam se nije žurilo. Obilan doručak, kava , pa u OPG „Plodovi gorja“ u kupnju domaćih slastica od šumskog voća. Čekala nas je duga vožnja. Uz put je bilo i kiše i magle, dok se nismo dokopali mora .Čavrljamo, razmjenjujemo dojmove, grickamo ostatke kolača, poneka kupica Jegere ili orahovice . Svratili smo u Sinj kod Zorice, na provjereno dobar ručak, toplu juneću juhu , lešadu sa lešo krumpirom i kiselim kupusom. U nastavku još jedno zaustavljanje u Nemu i radi šopinga i radi još koje čege , a i da se običaj ne preskoči.U rane večernje sate stižemo u Grad, okićen zastavama. Gužva na ulicama. Bila je Kandelora, a sutra dan je naš Grad slavio svoga zaštitnika, Sv. Vlaha.
Ranka.