NOĆ MUZEJA (29.01.2021.)
Epidemija je sve izmijenila, pa i naše planove i druženje.
Lani na povratku iz Rijeke, sa Noći muzeja, smo donijeli odluku da 2021. ostajemo , nakon dulje vremena, u Dubrovniku. Tako je i bilo, samo što smo, umjesto noću, muzeje obilazili danju.
Muzeji su pripremili virtualne prezentacije za večernje sate i stvarno su , one koje sam uspjela vidjeti, bile odlične.
I tako smo, nas nekolicina ( broj je bio ograniče) oboružani maskama , nakon dugo vremena, krenuli u obilazak, držeći se rastojanja, sve po propisu. Prva postaja je bio Etnografski muzej Rupe. Dočekalo nas je ljubazno osoblje i autorica izložbe „Alati i kalafati“, gospođa Ljerka Dunatov, kustosica Pomorskog muzeja, jer je izložba iz njihovog postava , ali zbog nedostatka prostora došli su u goste Rupama. Ona nas je provela kroz izložbu.
Bilo je izloženo oko 200 eksponata-alata (imaju ih oko 450), uglavnom iz 19. stoljeća, premda se ti ne razlikuju od onih iz prethodnih stoljeća. Bila su tu: dlijeta , tesle (ovaj alat je kalafatima, navodno, najvažniji), svrdla, blanje, šuramani, pile, stol sa morsama, makete brodica, baraka kao i dubrovačkih jedrenjaka uz slike i detaljne opise. Drvodjelci ili maranguni (tu su bili i tokari i bačvari i kalafati) su bili cijenjenje zanatlije i imali su svoj ceh – bratovštinu, nastalu u 13. stoljeću . Bili su dosta bogati, pa su im pristupale i druge zanatlije. Prvo im je zadužbina bila u crkvi Sv. Andrije na Pločama, koja je izgorjela, pa Sv. Barbare, koja je stradala u potresu, pa Sv. Josipa, što je ostalo do danas.
Drvodjelski zanat se učio dugo. Dječake su roditelji slali meštru već sa 10 godina, a ako je sve dobro izučio i bio vrijedan, mogao je dobiti svoj alat i potvrdu za samostalan rad tek nakon 15 godina šegrtovanja.
Nama je posebno bila interesantna priča o kalafatima što je, u širem smislu, naziv za brodograditelje, a u užem za ljude koji kalafataju (šuperaju), kudelju (stupu), i utore (kimenat), između madira.
Dubrovnik je kroz stoljeća bio poznat po vrsnoj brodogradnji. Po gradu i otocima bilo je dosta malih škverova (brodogradilišta) u kojima su se gradile ribarske barke i brodice (gradnja bi trajala od jedan do nekoliko mjeseci), a u škveru u Gružu, koji je osnovan 1525.g. i bio je državni, veliki brodovi kao karake, nave i sl. (gradnja bi trajala oko 18 mjeseci), koji su plovili po Jadranu , Sredozemlju pa i Atlantiku. Bili su cijenjeni zbog kvalitete, pa postoji podatak da je vijek trajanja jedrenjaka iz drugih država bio 15 do 20 godina, a iz Dubrovačke republike i preko 40 godina .
Pri gradnji broda ugovor se sklapao između budućeg vlasnika i graditelja. Vlasnici broda su bili dioničari, 24 osobe, a vrijednost se mjerila u karatima i svatko je imao udio od određenog broja karata, netko više, netko manje . Na izložbi je bio pano sa Ugovorom iz 18 st. za gradnju nave , koji je do u tančine donosio od čega će se graditi ,koliko čega će se upotrijebiti, opis svih djelova i kako će se postavljati , prvo kobilica (kolumba) i td, pa je iz tog opisa kasnije rađen nacrt, a po njemu i makete (a i današnja nava).Točno je bilo utanačeno koliko će ljudi raditi, kada će biti gotovo i kolika će biti cijena. Kustosica nam je rekla da navedena nava nije imala baš sreće, jer je nakon 15 godina plovidbe stradala u havariji.
Danas u Dubrovniku i okolici više nema pravih kalafata, sve je od plastike. Zadnji je živući devedesetogodišnji Mato Dužević iz Luke na Pelješcu, koji ponešto radi i pokušava dio svog umijeća prenijeti unucima. Pano sa njegovom fotografijom i životopisom završava izložbu.
Nakon Muzeja Rupe uputili smo se u Knežev dvor na izložbu „ Fotografije Antuna Miletića“ autorice Marine Filipović, koja nas je provela kroz izložbu. Izložba je podijeljena u 12 cjelina i prati Miletićev rad kroz drugu polovicu 19. i početak 20. stoljeća. Antun Miletić se rodio u Dubrovniki 1922. u Pilama i cijeli svoj život tu proživio u Ulici Sv. Đurđa. Njegov fotografski atelijer je uglavnom bio na Pilama. Volio je slikati portrete, pa su se osim viđenijih dubrovčana i dubrovkinja, kod njega fotografirali i obični pučani. Bio je cijenjen, pa su navraćali i ljudi iz okolice i drugih država , tako da ima dosta portreta u narodnim nošnjama Primorja, Konavala, Hercegovine, Crne Gore. Volio je fotografirati i djecu i događanja sa djecom (prve pričesti, priredbe), mlade vojnike, povijesna zbivanja i političke skupove, procesije. Kroz njegove fotografije pratimo zbivanja toga vremena i modu, posebno gospođa koja se mijenjala na prijelazu dva stoljeća. Bio je jako plodan i cijenjen, pa se njegove fotografije nalaze i fundusina i drugih muzeja Hrvatske.
Odlučili smo obići i izložbu Mata Celstina Medovića u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika. Na drugom katu Galerije, četvero po četvero, koliko nas je moglo ući, vidjeli smo mali postav Medovićevih slika, uglavnom portrete, sakralne teme i na kraju minijature pejsaža Pelješca i rodne Kune .
Do ručka je bilo ostalo još pola sata, pa smo điravali po Stradunu , koji je već svećarski izgledao,okićen zastavama Sv. Vlaha, u susret festi svoga parca.
U Gafu smo uzeli naše ručkove, šporke makarule, i uputili se prema Peskariji, gdje smo, s nogu,objedovali, popili čašicu gemišta, malo ćaskali.
Hladni vjetar je pojačavao, pa smo se polako razišli sa planom da se uskoro družimo šetnjom kroz grad maškarani.
Ranka.