Noć muzeja u Zadru (26. – 28.1.2018.)
Ove godine za Noć muzeja išli smo u Zadar.
Nada je pripremila bogat program, a svi mi, koji smo krenuli na put, bili smo spremni za nove izazove.
Jutro je bilo sunčano, navješćujući lijep dan i vikend. Kao i obično put je lijepo prošao.
Uz razgovor, pjesmu, šale, ukusne kolače, koje su nam pripremile Irena, Gordana i Stanke, te Mirovu višnjevaču, vrijeme je brzo odmicalo. Nismo ni osjetili, a već smo bili u Zadru.
Dočekao nas je ukusan ručak i lijepi smještaj u Hotelu „ Kolovare“. Nakon puta neki su se odmarali, neki su se prošetali uz obalu, a neki do centra Zadra ( centar je vrlo blizu hotela) Već u 17,30 smo došli pred Kneževu palaču , koja se naslanja na Providurovu palaču, a obje su sagrađeno u doba Mletaka i služile su za smještaj i rad obnašatelja vlasti u Zadru u to doba. Sada su u sastavu „ Narodnog muzeja“ Već je vladao šušur i mnogi posjetioci su bili u obilasku. Posjetitelje je dočekivala ravnateljica Narodnog muzeja. U prizemlju , na velikom podnom šahu, igrala partija , a sve u duhu mota ovogodišnje Noći muzeja „Sport naš svagdašnji“. Kroz muzej i njegove postave nas je provele povjesničarka , kustošica muzeja , Ivana Dražić. I tako smo saznali da je 2017. palača obnovljena ( bila je zapuštena , posebno stradala u Drugom svjetskom ratu , za bombardiranja saveznika 1943. i 1944. godine ).Sada su u njoj smješteni eksponati ( 16. – 20. st). Slike i namještaj u postavu „ Šest salonskih priča“ je stalni postav. U prvom salonu je dominira barokna slika „Žrtvovanje Ifigenije“ , namještaj iz doba baroka (posebnpo su impresivna ogledala), u slijedećem namještaj (ampir) iz doba Napoleona i itd. Eksponati su pronađeni u ruševinama grada i u stanovima pojedinih obitelji i resaturirani. Obišli smo i galeriju modernih slikara Zadra i Hrvatske iz fundusa muzeja i gostujuću izložbu“ Glazbeni život Zadra u 19. stoljeću“. U istoj zgradi smješten je i Prirodoslovni muzej . Na malom prostoru su predstavljene školjke i mekušci Jadrana. Susjedna Providurova palača čeka na obnovu. Naša ljubazna domaćica nam je pričala o predanju koje govori da je Car Franjo Josip , kada je dolazio u Zadar, bio smješten u tu palaču , koja je zjapila prazna , pa su je za tu prigodu opremili namještajem i posuđem koje su donijeli iz domova bogatih obitelji. Oprostili smo se od Kustosic i Kalelargom (širokom ulicom ) krenuli ka Narodnom trgu . Tu smo u Gradskoj straži, koja je Etnološki odjel Narodnog muzeja, obišli izložbu „Etnološke osobitosti sjeverne Dalmacije“, a u Gradskoj loži izložbu „Hrvatski ratni plakat“. Neki od nas smo se kratko okrijepili u kafiću „Sv. Lovre“ koji se nalazi u staroj crkvi Sv. Lovre , koja je izgubila svoju funkciju. U Arheološkom muzeju, koji je lani slavio 125 godina od osnutka, moderno obnovljenom ( nalazi se u blizini Foruma ), obišli smo stalni postav, koji je smješten na tri kata ,a izloženi su eksponati koji nam pričaju o bogatoj povijesti Zadra i okolice od prapovijesti do 12. stoljeća. Na prvom je povijest ranog kršćanstva , kroz koju nas je proveo kustos Arheološkog muzeja Nin , a veliki dio eksponata potječe iz Nina i okolice . Eksponati imaju karakteristične ornamente za to doba ( hrvatski pleter ), sarkofage , nakit, grnčariju , a posebno prikazuju novi način pokapanja pokojnika, jer se tada napušta spaljivanje , a pokojnici se ukapaju u crkvama, a kasnije na grobljima ( ponekad postavljeni okomito zbog nedostatka prostora, ponekad u fetus položaju, a kasnije slično kao danas ).Baš u grobovima su nađeni i vrijedni eksponati posuđa i nakita koji su bili smješteni uz pokojne da im služe, kako se vjerovalo, u drugom životu. Na drugom katu, divno uređen prostor, koji obiluje eksponatima iz antike , tj. doba Rima koji koncem starog i početkom novog vijeka tu osnova grad , sa svim njegovim obilježjima. Kroz taj postav proveo nas je kustos tog muzeja, detaljno nam sve objasnivši o natpisima, kipovima careva i bogova, kamenim ulomcima, staklenom posuđu, nakitu. Među posjetiocima su šetali mladi momci prerušeni u gladijatore , predstavljajući sport rimskog doba. Rekoše nam da su članovi Udruge „ Gladijator“ iz Pule. Na zadnjem katu su izlošci iz prapovijesti, iz doba neolita i Liburna , kada Zadar postaje naselje sa bogatim zaleđem. Hitamo u Muzej antičkog stakla .Mladi kustos Marko se svim silama trudio, kroz vrevu i žamor, da nas upozna sa načinom dobivanja sirovina za staklo u staro doba, načinu obrade stakla , što smo mogli i gledati, jer su puhači stakla demonstrirali, na licu mjesta, kako se prave predmeti i nakit od stakla . Eksponati su razni, od velikih posuda koje su služila za kao urne za pepeo pokojnika, do manjih, koje su nađene u grobovima i u potonulim brodovima iz doba antike ( Zadar ima dobro razvijen podmorsku arheologiju ), kao i lijepe posudice koje su nađene u grobovima, a koje su u njih stavljene s začinima, mirisima i sl. , a da služe pokojnicima u zagrobnom životu. Uglavnom su nađeni u nekropolama u samom Zadru i okolici pri gradnji naselja . U foajeu Muzeja svirao je, jako dobro, jedan rock bend, stalno je bila gužva, raspoloženje dobro, svi su se dobro zabavljali, ali ponoć se bližila i valjalo je poći na počinak.
U subotu ujutro nas je na istočnom dijelu poluotoka čekao naš vodič, gospodin Vinko Bakija, koji nas je proveo kroz Zadar „pro bono“. Vođenje je bilo toliko dobro i interesantno, pa premda smo ponešto o svemu i znali, svi smo pažljivo slušali kao đaci. Pa što smo sve čuli i saznali? Valjda ću uspjeti dosta vjerodostojno prepričati. Otok je od istoka ka zapadu dugačak 1 kilometar, širok 400 metara. Kao naselje potječe iz dona Liburna ,od prije oko 3000 godina, od kada nosi naziv Jader, Jadra ili Jadera. Prije oko 2000 godina , kraj osvajaju Rimljani i u vrijeme Cara Augusta nastaje grad u pravom smislu sa trijumfalnim vratima na istoku, forumom na zapadu, kapitolijem na uzvisini iznad foruma i gospodarskim trgom, emporijem uz more .Ulice idu od istoka ka zapadu ( decumanus , sa glavnom , maximus ), i od sjevera ka jugu (cardo). Grade i terme , vodovod, vile rustike u okolici, arene za gladijatorske borbe . Grade se utvrde za obranu od neprijatelja, zidine( naš vodič je to nazvao zidnim platnom) koje su u to doba dosta visoke ali uže ( do oko 2 metra) , sa nazubljenim vrhom za zaklon strijelca. Na istočnom dijelu poluotoka, svjedoci toga vremena su ostaci trijumfalne kapije koji su dijelom zatrpani, a dijelom se vide i oko 2 metra su ispod razine sadašnjeg grada . Dio ostataka su u i podu , vide se kroz staklo, jednog restorana u kome smo kasnije ručali. U ranom srednjem vijeku kada je naša obala i zaleđe razarano od strane Avara i Slavena, Zadar ostaje pošteđen i preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržat će sve do 1918. godine., tj. 1000 godina. U tom periodu njega pokušaju i povremeni osvajaju i Franci, pa prelazi iz ruke jednih u ruke drugih. U 10. i 11 st. se okreće ka Hrvatskoj državi u zaleđu (Nin) i u sporazumu sa Bizantom, sa ostalim dalmatinskim komunama, se pripaja Hrvatskoj državi i vlasti Petra Krešimira IV, a od 1105. priznaje vlast hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Zadarskim mirom 1358 . pripada pod vlast austro- ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca. U tim stoljećima Zadar je bio na meti Venecije, koja ga pokušava osvojiti, što povremeno, ali privremeno i uspijeva. 1202. g. Mleci pomažu križarima , za vrije e IV križarskog rata , da napadnu Zadar i da ga do temelja razruše i opljačkaju. Navodi se da križari izjavljuju da nemaju potrebe ići dalje na Bliski istok, jer su tu opljačkali silno bogatstvo. Na križare i mletačkog dužda Papa Inocentije III, zbog toga, baca anatemu. Novi gospodar Ladislav Napuljski, vidjevši da sve više gubi utjecaj u Dalmaciji, prodaje Zadar i svoja dinastička prava na Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata 1409. god. U 16 . i 17. stoljeću za osvajanjem zaleđa od strane Osmanlija, Zadar postaje glavna obrambena utvrda Venecije prema tom zaleđu. Zbog toga se sada grade nove fortifikacije, a stare se velikim dijelom ruše. Zidine se grade nešto niže ( do 10 metara ), ali puno šire ( i do 8 metara ), jer neprijatelj ima barut i topništvo, a bedemi se pojačavaju i dodatnim bastionima, posebno na istočnoj strani od kuda vreba najveća opasnost. Tu se gradi Kapetanova kuls , vrijdan primjer renesansne građevine, koja je služika i kao zatvor. To je predio lučice Foše, koja je komunicirala se otvorenim morem i zadarskom lukom, a kanal je kasnije zatrpan. Cijelo zdanje krase Kopnene vrata, oblika trijumfalne kapije, izrađene u renesansnom stilu sa kipom lava , simbolom Venecije, i otvorenom knjigom, što je bilo simbol mira i blagostanja kada su se gradila i kipom Sv. Krševana ispod njega. Vodić nam reče da je to najljepši spomenik te vrste na Mediteranu. Kasnije , dolaskom austrougarske i smanjenom opasnosti od Turaka ,dio bedema ( muraja) prema moru se ruše, i grade se vile bogatih, perivoji i parkovi. 2017 godine Zadarski bedemi su proglašeni spomenikom kulture pod zaštitom UNESC-a. Tu se nalazi i trg „ Pet bunara“ , a u svari to je pet bunarskih otvora, ispod kojih je ogromna cisterna za vodu, koja je bila jako važna u danima opsade grada . Na suprotnom kraju grada , na zapadu, je Trg tri bunara. U blizini je i rimski stup , koji je dao, iz dijelova stupova sa kapitolija , oduzevši ih nekim obiteljima, postaviti nadbiskup Vicko Zmajević. On je time, kako reče naš vodič, obilježio teritorij svoga utjecaja od stupa do katedrale. On je i zaslužan, za naseljavanje kršćanskog življa iz Albanije, iz okolice Skadarskog jezera, na predio u blizini Zadra , koji od tada nosi ime Arbanasi. U blizini je i crkva Sv. Šimuna. Prvotno je bila ranokršćanska bazilika iz 5. stoljeća . pa crkva sv. Stjepana sa gotičkim elementima iz 14 st, što je sada razlikuje bijelom bojom od ostalog dijele koji je iz 16.st, iz doba baroka. U njoj se u čuvaju relikvije Sv. Šimuna u zlatnoj škrinji, velike vrijednosti, koja je djelo domaćeg majstora . Nastavljamo šetnju Kaleragom to Narodnog trga , gdje se nalaze građevine Gradska straža, sa satom, koja je prvobitno bila nešto niža, te Gradska loža, koja je u kišno vrijeme služila i kao natkrivena trgovima, a pod čijim su se krovom zasjedala vijeće i sudovi, donosile odluke i presude koje su se izbikivale sa velikih otvora. Smještanjem knjižnice u njen prostor, u 19. stoljeću, otvori se zatvaraju, zastakljuju. Sada to pripada Narodnom muzeju. Navedene građevine nastaju u doba Venecije, a građevina u kojoj je sada vijećnica nastaje u doba Musolinija i svojom veličinom i neskladom odudara od ostalih građevina. U 18. stoljeću, iako postoji opasnost od Turaka , i vlast je Venecije, u Zadru cvijeta kulturni život. Osniva se kazalište „Tetro Nobile“ koje u 19. st. postaje „Tetro Verdi“, djeluju književnici kao što je Petr Zoranić, Jerolim Vidolić i drugi, izdaju se prvr novine na narodnom jeziku. U ovom je rođen i Juraj Matejev Dalmatinac , graditelj Šibenske katedrale. Već u 14 stoljeću Domenikanci osnivaju sveučilište , koje ima bogatu tradiciju do danas. Nakon Venecije , Zadar je kratko u rukama Austrougarske, pa Francuske, pa opet Austrougarske, narednih 100 godina. U Sasatv Hrvatske vraća se 1. studenog 1944. godine. Na kraju Kalelerge nalazi se romanička , trobrodna crkva Sv. Stošije, katedrala, čiji su portali izgrađeni u romaničkom stilu, a rozete na pročelju i začelju u gotičkom stilu. Uz nju se izdiže visoki zvonik koji je građen u dvije etape. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagrađeni su 15. st.,za vrijeme nadbiskupa Vallaressa koji je želio izgraditi dva zvonika,, ali mu je papa zabranio( inače Zadarska nabiskupija je i danas izravno od ingerecijom Vatikana ), pa je novac namijenjem za zvonike, utrošio za izradu biskupskog žezla od čistog zlata, koji se sada čuva u Muzeju „Zlato i srebro Zadra“ , i koji je dosta težak, pa ga biskupi ne nose. Gornje katove, koncem 19, st. prema tipu zvonika u Rabu, gradio je engleski arhitekt i povjesničar umjetnosti Thomas Graham Jackson. Stižemo na Forum, dio grada koji je do bombardiranja saveznika bio zatrpan i na kome su bile izgrađene stambene zgrade .Kada se to područje raščistilo , ostali su dijelovi rimskih građevina, koje govore o životu u doba starog Rima, originalne ploče, kojima je bio popločan trg u to doba još su tu, i oko 2 metra su ispod razine ostalog dijela. Naš vodič nam je ispričao anegdotu sa Australskim turistima , koji su se skinuli bosi i hodali po pločama, da tako uspostave izravan kontakt sa starim Rimom. Na uzvisini uz Forum su ostaci hrama sa likovima Jupitere i Junone , desno crkva Sv. Donata , čiji su temelji i dijelovi građeni od ostataka rimskih građevina. Sagrađena je u 9. stoljeću, dao ju je sagraditi biskup Donat po kome nosi ime, do 15 st. nosila ime Sv. Trojstva .Sagrađena je u stilu ranobizantske arhitekture , kružnog je oblika i simbol je grad Zadra . Danas je to središte glazbenih događanje. Otišli smo u Benediktinski samostan u čija se dva krila čuvaju vrednote pod nazivom „Zlato i srebro Zadra“. Zadar je do Turskog osvajanja bio izuzetno bogat grad, sa bogatim zaleđem i bogatim rudnicima srebra i zlata. U gradu je živjelo 80 zlatara koji su izrađivali vrijedne predmete kao što su kandila, relikvijari, križevi, mistrance, a koje su naručivale bogate obitelji i darivali crkvama i katedrali. Izlošci su neizmjerno lijepi i bogato ukrašeni i ima ih jako puno. Svjedoci su bogatstva Zadra u to vrijeme . Dolaskom Turaka prekinute su veze sa zaleđem, a time i dotok plemenitih metala, pa već u 16.stoljeću zlatari sele na zapad i u gradu ne ostaje ni jedan. U ovom muzeju, čije blago su, kroz stoljeća, od pljački i razaranja, sačuvale Benediktinke, u svojim podrumima, vidi se sva ljepota i bogatstvo toga perioda. Posebno su zadivljujući vezovi od srebra i zlata koje su one godinama vezle uz svijeću. Tu se nalaze i kipovi Sv Stošije( Anastazije ), koja u ruci nosi plamen, koja je bila rimska građanka i koju je Dioklecian dao zapaliti u Sirmiumu, jer se nije htjela odreći kršćanske vjere .U 9. stoljeću njene moći , pepeo, u Zadar donosi biskup Donat i bazilici koja je bila posvećena Sv, Petru daje ime Sv. Stošija . Uz njezin kip nalazi se i kip Sv . Krševana, vojnika iz Akvileje , koji je u mladosti prijateljevao sa Anastazijom i podržavao je u vjeri , a i sam zbog toga pogubljen. Njegovi ostaci su preneseni u Zadar u 7.stoljeću i on je proglašen zaštitnikom grada .
Na kraju odlazimo na rivu, do „Morskih orgulja“ i „Pozdrava suncu“ , djela našeg arhitekta Nikole Bašića, gdje priroda stvara zvukove i svjetlosne efekte. More nije bilo jako, ali prošao je jedan trabakul, pa su ipak valići proizveli divne zvukove. Sa tog dijele rive , kažu , Hitchcock je, pijući Maraskino, gledao zalazak sunca i rekao da je to najljepši zalazak sunca na svijetu. Inače Maraskino ( Marashino ) je liker koji se pravi od višnje maraske , koja uspijeva u zadarskom zaleđu, njegova masovna proizvodnja, po posebnoj recepturi počinje u 16. stoljeću, sa velikim zamahom u 18 . i 19. stoljeću, kada je u Zadru bilo 30 tvornica , a izvozio se u sve europske gradove i pio se na mnogim dvorovima. Dojmova je bilo puno, podataka još i više. Sve je bilo teško zapamtiti. Na kraju smo se svi slikali na Orguljama , u majicama Udruge, zatim se oprostili od našeg domaćina. Iako nije bilo planirano, ali ostalo je vremena poslije podne , a i dan je bio lijep, otišli smo nakon ručka do Nina , gradića koji je smješten na otočiću promjera 500 metara i koji je bio prijestolnica hrvatskih vladara (879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države Hrvatske. 1069. godine Petar Krešimir IV. u Ninu prvi naziva Jadransko more našim morem u darovnici kojom zadarskom samostanu Sv. Krševana daruje otok Maun. 1080. godine za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira papinski legat održava crkveni sabor.U Ninu je stolovao biskup Grgur Ninski oko 900.-929. godine, a za vrijeme svog stolovanja poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice, kao i glagoljaškoga bogoslužja.) Nin nas je dočekao uspavan na suncu, miran zimski dan , pokoji prolaznik, u plićaku se ljuljuškala replika nastarijeg hrvatskog broda , iz 11. s., Condura Croatica , a sa desne strane prstirala se Ninska solana , u kojoj se kao i u Stonu, sol bere na starinski način, Prešli smo preko polurazrušenog mosta, koji je stradao u nedavnim poplavamao, prošetali do crkve Sv Anselma u čijoj se blizini nalazi spomenik Grguru Ninskom , rada Ivaan Meštrivića ( jedan od tri koje je izradio i koji nešto manjih dimenzija od ostala dva koji su u Varždinu i Splitu). Obišli smo crkvu Sv. Križa, poznatoj kao „najmanja katedrala na svijetu“Iz 9. stoljeća je ima oblik grčkog križa, a njen izgled prati sunce zbog čega je služila koa svijevrstan sat i kalendar u to doba. U samom središtu Nina, na položaju nekadašnjeg rimskog foruma, nalaze se ostaci monumentalnog rimskog hrama, najvećega na istočnoj obali Jadranskog mora. Oni datiraju iz druge polovice 1. stoljeća poslije Krista, iz vremena vladavine cara Vespazijana (69. – 79. god.). Na povratku smo se popeli na malu uzvisinu do crkve Sv. Nikole iznimno važne za vladare iz hrvatske dinastije i za povijest drevnog grada Nina. Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva, pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve Sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak svoje kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta. Dugačka je 5,90 m, široka 5,70 m, visoka 6 m , . Zbog opasnosti od Turaka na crkvicu se u 16. ili 17. stoljeću nadograđuje obrambeno krunište sa 8 zubaca koje je služilo kao izvidnica. Dan je bio naporan , trebalo se odmoriti, jer nas je uvečer čekala večera i zabava . Osoblje hotela je uredilo dvoranu samo za nas, u plavim tonovima , a naš Neno je stigao iz Splita sa svojim instrumentima i „tulum“ je mogao početi. Pjesma i ples ( a svi smo zdušno pjevali i plesali) su potrajali sve do kasno u noć. Bilo je dobro i lijepo kao i svaki put .
Nedjelja je osvanula sunčana , mi odmorni , nakon doručka krećemo put Otavica .Ugodan zimski dan, još magle po kotlinama , slana po raslinju uz put, stabla ogoljela, lišće hrasta tamno smeđe, zimski krajobraz. Vozimo se prema Drnišu, uz kanjon Čikole. Na ulazu u Otavice je kuća koju je za svoju obitelj dao sagraditi naš slavni kipar, arhitekt i književnik Ivan Meštrviću, u kojoj i danas žive njegovi bliski rođaci. Uz kuću je dao izgraditi i školu , da djeca toga kraja ne ostanu nepismena , kao što je bio on u ranoj mladosti, te zdravstvenu stanicu. Meštrović je, igrom slučaja, rođen u Vrpolju (1883.) jer mu je otac tamo službovao, ali cijelo djetinjstvo je proveo u Otavicama od kuda potječe. Čuvao je ovce, nije išao u školu, ali neki dobri ljudi, koji su uočili njegov dar, šalju ga u Split , a zatim odlazi u Beč na studije, pa preko Europe u SAD stvarajući svoja djela, a kojih je mnogo, po kojima postaje svjetski poznat umjetnik.Život je završio u SAD, u Sauth Bend, Indiana 1962. gdje je bio profesor kiparstva. U Otavicama gradi Mauzolej – Crkvu Presvjetlog Otkupljnja, u kojem počivaju posmrtni ostaci umjetnika , njegovih roditelja i ostale obitelji. Preko mostića prelazimo Čikolu i kroz drvored topola stižemo pod brijeg na čijem je vrhu se nalazi mauzolej.Popeli smo se uz strme skaline i u pratnji mlade vodičice razgledali to lijepo zdanje. Na ulazu su bila metalna vrata sa bistam umjetnika i njegove obitelj, ali ih je u Domovinskom ratu neprijatelj odnio i danas nisu nađena, U unutrašnjosti nasvođenom kupolom , čija i ukrašavanje nije završeno, nasuprot vratima nalazi se oltar, u kutevima kipovi četiri evanđelista sa glavama u obliku njihovih simbola , sa jedne strane kipovi koji simboliziraju rađanje, a sa druge, koji simboliziraju umiranje. Pod je popločan raznobojnim mramorom i tu je ulaz u kriptu. Na kipovima ostaci vandalizma neprijatelja. Slikali smo se , u majicama Udruge, ispred Mauzoleja, za uspomenu. Nastavljamo put do Čavoglava , gdje smo se kratko zadržali. Nedjeljna je misa , neki su ušli u mjesnu crkvu ( Crkva Hrvatskih mučenika ), koju je projektirao arhitekt Emil Šverko u modenom stilu sa elemetima lokalnog načina gradnje. Dok je naš vozač Danijel popravljao kvar na autobusu, neke članice su se slikale sa Thompsonom.
Zadnje odredište nam je bio Sinj. U restoranu obitelji Zorica nas je čeka ručak. Srdačan osmijeh i dobrodošlica domaćina , toplina restorana, ukusan ručak (domaća juha, lešo govedina sa prilogom, a posebno umak od hrena, koji je za ovu priliku pripremila i donijela naša Irena ), uz čašu vina, što ćeš više. Neki su kratko prošetali Sinjem, neki otišli do Gospe Sinjske. Noć je polako padala. Trebalo je krenuti doma .
Ovo sam napisala dosta detaljno, jer jednostavno nisam mogla ništa izostaviti , a sve u želji da ovu ljepotu i bogatsvo povijesti koju smo mi doživjeli podijelim sa onim članovima koji nisu mogli biti sa nama Nadam se da sam uspijela
Ranka