Makedonija (15. – 19.3.2017)
Ponovo smo išli u Makedoniju. Nekima je, sa Udrugom, treći put i puni su lijepih dojmova od prethodnih putovanja, pa su i očekivanja velika. Neki idu prvi put uopće, kao npr. ja, pa su mi i očekivanja i znatiželja bili veliki.
Krenuli smo sa Pila u 22.00 sati, nas 28. Zauzeli svoja mjesta , oboružani dekicama i jastucima, pomalo i žedni. Nada izdala naređenje da se ne pije puno vode tijekom dana jer zaustavljanja noću neće biti. Vozili su nas „Platanusovi“ vozači Mariofil i Ante.
U autobusu dobro raspoloženje, jedemo prikle koje je Pavo donio iz Neretve, poneka čašica žestice. Malo pričamo, malo dremuckamo, neki i spavaju. Prolazimo granice, provjere dokumenata, negdje se dulje, negdje kraće čeka. Pred zoru smo se zaustavili kod nekog restorana u Albaniji, ali kava nije bila baš najbolja, pa su neki odustali. U Ohrid smo stigli oko 08.00 sati. U Hotelu “Čingo”, koji je smješten u centru grada, Udruga je stari gost. Brzo smo se smjestili po sobama, kratko osvježenje, jer u 09.00 sati je čekao Ljupče, naš vodič, inače stari poznanik, koji će nas tri naredna dana provesti kroz naša odredišta.
Druženje sa Ljupčetom bilo je iznimno ugodno. Mladi čovjek, inače diplomirani arheolog, sa dugim stažom renomiranog vodiča, pun znanja, koji nam je bogatim rječnikom i sa puno ljubavi pričo o prirodnim , kulturnim i povijesnim ljepotama Makedonije i svog Ohrida. Program za četvrtak je bio obiman. Polako smo se uspinjali prema starom dijelu Ohrida koji se nalazi na hridi koja strši prema Ohridskom jezeru („vo hrid“ „o hrid“- slavenski izvor imena grada), prošli pokraj šestogodišnjeg činara (Platanus orientalis) koji u Ohridu ima starijeg (1100 godina) i mlađeg (300 godina) brata. Stari grad je dijelom opasan zidinama, iz Samuilovog doba koje su duge 4,5 km i koje su imale 3 porte,od koje je sačuvana Gornja porta. Grad osnivaju Rimljani u 4. st. prije Krista (nosio je ime Lychnidos) i nalazio se na trgovačkom putu Via Egnatia. Iz rimskog doba nalaze se ostatci teatra koji je služio za gladijatorske borbe, koje se ukidaju u 4. st. od strane prvih kršćana. Danas je to pozornica na kojoj se odvijaju događanja kulturne manifestacije „Ohridske večeri“. U neposrednoj blizini crkve Sv. Majke Božije Perileptos je arheološko nalazište na kome je nađena zlatna maska(iz 6. st. prije Krista), jedna od 5 poznatih, koja se čuva u Makedoniji, a čija se slika nalazi na novčanici od 500 denara. Na arheološkom nalazištu Pleošnik su iskopine hrama boga Dioniza, ranokršćanske bazilike Sv. Erazmusa iz 4. stoljeća, biskupske palače od kojih su nakon potresa 518. godine ostali mozaici, stupovi i ostaci vodovoda, cisterni i kanala.
Prostorom dominira crkva Sv. Klimenta izgrađena 873. g., na temeljima stare crkve stradale u potresu. Sv. Kliment Ohridski, suradnik Sv. Nauma, učenik Ćirila i Metoda, pobjegavši iz Moravske, nakon ubojstva Sv. Metoda, nastanjuje se u Ohridu i osniva manastir, gradi crkvu, bavi se prevođenjem sa grčkog, poučavanjem, usavršava makedonsku glagoljicu i osniva sveučilište iz koga je poteklo preko 3500 učenika. U crkvi se pored ostaloga nalaze vrijedne freske, među najvrjednijim djelima te umjetnosti u Makedoniji. Danas ona ne služi za bogosluženje, jedino je u upotrebi kada se, u njoj bira vrhovni poglavar Makedonske pravoslavne crkve. U blizini je i mezar Sinana Jusufa Ćelebije – Ohridaze iz 1492. god., iz doba Osmanlija koji je poslije svoje smrti ostavio fondaciju za skrb o svoj siromašnoj djeci tog kraja, bez obzira na vjeru. Na tom prostoru, na jednom mjestu vidi se presjek kroz stoljeće, kako reče naš vodič, od oko 1500 godina ispod zemlje, do preko 1500 godina iznad zemlje. Spustili smo se do crkve Sv Sofije koja je od samog početka sinodna, katedralna crkva. Izvorno crkva nastaje u 11. stoljeću, biser srednjovjekovne gradnje toga kraja, (kamen, cigla, crni hrast, što daje elastičnost na trusnom području), bogato je ukrašena srednjovjekovnim freskama, koje su uspješno obnovljenje u prošlom stoljeću jer je crkva u vrijeme Osmanske vlasti pretvorena u džamiju, a freske i ikonostas prebijeni vapnom. Spustili smo zatim, se prema jezeru , uličicama, čije izloge resi nakit od ohridskih bisera (koji se prave od krljušti ribe plašice i čiju tajnu, posebno čuvaju obitelji Talev i Filev).
U pristaništu jata galebova i labudovi, voda bistra (grad Ohrid je uložio veliki novac za prečistače otpadnih voda što garantira čistoću jezerske vode), Sa istočne strane planina Galičica, inače zbog svoje faune (vuk,mrki medvjed,posebno ris) i flore proglašena jednim od tri nacionalna parka Makedonije, a sa zapadne strane planina Jablanica, pokrivene snijegom. Jezero nastaje procjeđivanjem vode iz Prespanskog jezera, kroz vapnenačke stijene Galičice, (oba jezera su tektonskog podrijetla i nastala su prije oko 1,7 milijuna godina), nalazi se na nadmorskoj visini od 695 m, površine oko 350 kvadratnih metara, a zbog sačuvanih oko 200 endemskih, biljnih i životinjskih vrsta, od kojih su neka i preko 30 000 000 godina stare, zajedno sa gradom Ohridom je od 1980. g. pod zaštitom UNESC-a. Na njegovim obalama se još nalazi i grad Struga u Makedoniji i Podgradec u Albaniji.
Žurimo prema Vevčanima, divnom selu punom bistrih izvora, staza gdje se miris vode i tek procvalih vjesnika proljeća (jaglac i ljubičice ), miješa i osvježava. Selo je poznato po Vevčanskoj republici, koju su u prošlom stoljeću proglasile uglavnom žene, kada su im htjeli oduzeti izvorišta pitke vode. Uspjele su sačuvati svoje prirodno bogatstvo, a sada simbolično izdaju putovnice svoje „republike“. Ukusan ručak, domaći specijaliteti, posebno ukusna kobasice, lukanci, uz čašu domaćeg piva, zatomili su glad. Popodne je poodmaklo kada smo stigli u Ložane, selo u kojem se nalazi crkva Sv. Vlasija, ili po naški Sv. Vlaha, kojega Makedonci slave po Julijanskom kalendaru, pa pada 24.02. Paroh Riste i crkveni odbor (koji su inače ove godine prvi put sudjelovali u našoj procesiji), su nas srdačno dočekali, pokazali svoju crkvu, njene starine i družili se sa nama uz čašicu rakije. Noć je već padala pa smo u povratku samo prošli kroz Strugu.
Bili smo umorni, i jedva čekali, nakon večere, da zagrlimo jastuke i uronimo u san.
Sutra, ponovo susret sa Ljupčetom. Odredište je svetište Sv. Nauma. Putujemo uz obalu jezera. Uz put se zaustavljamo kod Zaljeva kostura, naselje sojenica, nalazišta iz neolita, kojeg su uz mnoge , slučajno, pronašli ronioci, čisteći jezero, naišavši na stare stupove od crnog hrasta koji su djelomično još sačuvani kao i kosti životinja. Napravljena je vjerna kopija naselja sojenica na stupovima. Nastavili smo put ka Manastiru Sv. Nauma kojeg je svetac osnovao pred kraj života, gdje je i sahranjen, a njegov grob je danas mjesto hodočašćenja mnogih vjernika. Još za života, uz to što je bio suradnik Sv. Klimenta, bio je poznat kao iscjelitelj, posebno psihičkih bolesnika, pa nosi atribut čudotvorac. Crkva, koja je doživjela tijekom vremena mnoge preinake, (današnji izgled je iz 16. stoljeća), je bogato ukrašena srednjovjekovnim freskama, velike povijesne i kulturne vrijednosti. Lijepo uređen okoliš ukrašavaju paunovi koji su se ponosno šepirili i hvalili svojim repovima. U neposrednoj blizini je i crkvica Sv. Petke, uz koju je izvor čija voda sadrži puno selena, pa ima ljekovite vrijednosti, kako kaži posebno za bolesti očiju. Ogladnjelo se pa su mnogi pošli na ručak, a neki od nas su se provozili malim jezerom na čijem dnu izvire mnoštvo vrutaka, tj. izvora koji čine Crni Drim, koji utječe u Ohridsko jezero, a kod Struge istječe nastavljajući opet kao Crni Drim prema Albaniji, spajajući se sa Limom i utječe u more kod Drača, a dijelom u Skadarsko jezero. Voda ovog jezerca je tijekom cijele godine 11 stupnjeva C, iako, na nekom mjestima, voda Ohridskog jezera dosegne temperaturu i do 26 stupnjeva C, ljeti. Na povratku smo donijeli odluku da posjetimo Strugu, multinacionalan gad ( Makedonci, Albanci , Turci), kroz koji smo se prošetali , popili kavu u jednom od mnogobrojnih kafića i kavana. Mali gradić, koji Crni Drim dijeli na dva dijela, u kome se od pamtivijeka ljudi bave trgovinom pa sve kuće u prizemlju imaju dućane, a na katu stanove. U Strugi su se rodili makedonski domoljubi, pjesnici, braća Miladinov, Dimitrije i Konstantin, koji je autor pjesme „Taga za jug“, napisanoj u 19 st., u hladnoj Moskvi, tiskanoj u Zagrebu pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayer-a, koje su Turci pogubili i bacili u more na Bosporu. U spomen na njih , svake godine izaslanstvo sa šakom zemlje iz Struge odlazi na Bospor i baca je u more. U sjećanje na njih osnovana je i kulturna manifestacija „Struške večeri poezije“, čiji su laureati bili i poznati nobelovca, a od naših književnika Miroslav Krleža i Slavko Mihalić.
Na ulicama gradska vreva, a na jednom mjestu nešto što nisam davno, davno vidjela. Čistači cipela sa svojom opremom. Ostaci nekog davnog vremena, koga se još sjećam. U hotelu spremanje za večeru u restoranu „ Biljanini izvori“. Malo smo se ušminkali i krenuli autobusom u restoran udaljen od hotela oko 6 kilometara. Ugodna atmosfera, dobra hrana, domaći specijaliteti, dobro vino i „Riki bend„, posebno mladi Rom koji je uz širok osmjeh udarao po malom bubnju doprinijeli su dobroj atmosferi. Nastupio je i mladi folklor, igralo se Makedonsko oro. Nismo štedjeli glasnice .
Ali nastupao je slijedeći dan, koji je bio puno obaveza, pa je trebalo poći na počinak.
Subota je osvanula sunčana. Krenuli smo prema Bitolju (Bitoli) vozimo se prema Prespanskom jezeru, uz dolinu Pelagoniju, bogatu nasadima voća, posebno jabuka. U put osjećamo miris sumpora, koji je posljedica isparavanje iz planine koja je zadnji ugasli vulkan na Balkanu. U Bitoli prvo posjećujemo Muzej grada, uz stručno vodstvo domaće vodičice, kratko prolazimo kroz povijest ,od neolitika , preko doba Filipa II Makedonskog koji je u blizini Bitole osnovao grad Heraclea Lyncesti- Heraklov grad iz zemlje risova kojeg su razorili Rimljani, a kasnije ga nastanjuju Južni Slaveni. U 10. stoljeću njime vlada car Samuilo, pa Bizant, pa Otomansko carstvo, iz koga vremena grad nosi ime Monaster, što dolazi od riječi manastir, samostan, opatija.
Dugogodišnja Otomanska vladavina ostavila je traga, pa iz toga vremena imamo poznate džamije: Ajdar- kadi džamija i Jeni džamija. Tu je i Sahat kula i stari Bazar, koji se preuređuje. Na Trgu Magnolija spomenik Filipu II Makedonskom. Kršćanskih bogomolja je malo. Značajnija od njih je crkva Sv. Dimitrija iz 1830 g., jer tek tada je bilo dozvoljeno graditi ih, ali izvan grada. Muzej se nalazi u zgradi Vojne škola, koja je dio vojnog kompleksa iz turskog doba, u kojoj je kadet bio i Mustafa Kemal Paša Ataturk, otac moderne Turske i u čiju je čast Turska država donirala uređenje memorijalnog muzeja u jednom krilu zgrade i koji je destinacija mnogih turista iz Turske.
Krajem 19 i početkom 20. st. u Bitoli je bilo puno konzulata mnogih europskih država (njih 12), a i danas ih ima 10. Između dva rata to je bio grad pod utjecajem zapada, pa se dominirala mješavina francusko- turske mode, a žene su, kako se priča, vrlo držale do svog izgleda pa je bilo važno da se prošetaju gradom dotjerane i da sve vide i budu viđene. Pričao nam je vodič da je danas tomu tako.
Glavna ulica je bila prepuna šetača, kavane i kafići puni, žamor, gužva. Mi smo se razmilili po pijaci, kupovale su se masline, grah tetovac, torbe, u buticima cipele, košulje i tko zna što još.
Ukusan ručak u restoranu “Grne„ (“zdjela”)
Vraćamo se u autobus. Tonči kasni, mislim namjerno, da bi kupio Jeger. U Povratku se zaustavljamo u Resenu i kupujemo jabuke uz put. Stižemo u Ohrid i opraštamo se od Ljupčeta. Uvečer odlazimo u restoran „Bellvedere„. Divna atmosfera, dobra hrana, ponovno bend koji svira Makedonske narodne pjesme. Pjevali su i Makedonci i Šveđani i Hrvati i Turci, a i kolo se zaigralo. Zapjevali smo i hrvatske i dalmatinske pjesme, a naš Neno i njegov glasni bariton je došao do punog izražaja.
Ponoć je već prošla kada smo se uputili put hotela. Neki od nas smo svratili u „Jazz club“, gdje se svirao dobar jazz i rock, a Seka je uživala. Oko 02,00 sata počela je pristizati domaća mladost, a nama starijima je bilo vrijeme za počinak. Ulice prazne, večer ugodna, ispred kavana i kafića stolovi sa napicama, stolice, ništa nije sklonjeno ili zavezano. Lijepa noćna šetnja do hotela.
Nedjelja je, pakiranje, doručak. Krećemo put Albanije. Odredište nam je bilo stari grad Kruje, srednjovjekovna prijestolnica Albanije, rodno mjesto albanskog junaka Gjergja Kastriotija, nazvanog i Skenderbeg, koji je godinama odolijevao Osmanlijama. Prolazimo kraj Tirane, penjemo se serpentinama do Kruja. Ostaci starog grada, do koga dolazimo kaldrmom, uz koju su mnogobrojni dućani, koji nude suvenire , posebno srebro i piće. Muzej Skenredbega nije otvoren, pa nakon kratke šetnje po starim ruševinama i pogleda na dolinu, odlazimo u jedan od hotela koji su inače, po meni predimenzionirani, pa guše i umanjuju vrijednost starina. Ručak je bio dobar, mi okrijepljeni, ponovo sjedamo u autobus, spuštamo se u dolinu i već u sumrak stižemo na granicu Albanije i Crne Gore. Kratko zaustavljanje, kratak „šoping“, kupuje se konjak“ Skenderbeg“. Prelazimo granicu, kroz Crnu goru prolazimo bez zaustavljanja. Noć je. U autobusu dobro raspoloženje. Zabavlja se i „gornji i donji dom“. Na trajektu u Lepetanima sam utonula u san. Bude me na tek vidikovcu. Grad ispod nas, lijep, osvijetljen. Ponoć je. Sve je prošlo u najboljem redu. Nada je to sve dobro organizirala.
Bilo je lijepo i nezaboravno, ali ipak je bilo najljepše vratiti se doma.
Ranka.