Kanu safari Cetinom. Grab, Otok, Trilj, posjet Tilurijumu (5.9.2020)
Petoga rujna ove godine uzivali smo u putovanju do Trilja i Cetine. Kao i svaki put, članovi Udruge “Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota iz Dubrovnika, okupili su se na Pilama i odatle, u 7 sati ujutro, krenuli prema planiranom cilju. U početku, u autobusu je sve tiho. Drijemamo. Put nam je poznat:
Mokosica, Zaton, Orasac, Brsecine, odvojak za Peljesac, Neum. Kroz BiH
vozimo bez zaustavljanja. Kod Ploca se prebacujemo na autoput. Poslije
sat voznje, a vozi nas pouzdani i samozatajni Grgo, polako se budimo i
pocinju prva nudjenja: domacih kolaca, likera i ljekovitih pica.
Oko deset sati silazimo s autoputa i nastavljamo za Grad Trilj. Putokazi nas podsjecaju da smo na pravcu: Trilj, Sinj, Livno, Tomislav grad. I vec stizemo u mjestasce Grab, na rjecici Grab, Pritoci Cetine. Tu se zaustavljamo i razgledamo mlinicu, u kojoj se psenica, kukuruz, raz jos uvijek melju na starinski nacin: pomocu snage vode i kamenoga tocka. U suvremenim mlinovima koriste se celicni tockovi, zbog cega brasno nema tako bogat i pun okus.
Neki se vec navalili na ustipke i rakiju kod legendarnoga Ika, a drugi kupuju svjeze mljeveno brasno; bit ce ustipaka i mirisnoga kruha.
Setamo do mjesta gdje se Grab ulijeva u Cetinu. Odusevljava nas nepatvorena priroda. Tuzne vrbe naginju se na male slapove, brzace i virove cistoga i pitkoga Graba, a skladne kucice sa malim trijemovima, punim cvijeca, svjedoce da su ljudi ovdje iskonski povezani s prirodom. Poneki cupkaju smokve, cija se stabla podatno pruzaju preko ograda i suhozidina. Nastavljamo put. Nada nam pokazuje masiv Kamesnice, vrh Svilaje i Orlove stine. Ceka nas jos jedno mjestasce: Ruda sa istoimenom rijekom, takodjer pritokom Cetine. Opet se odusevljavamo ljepotom i cistocom rijeke Rude, u kojoj se pastrve svjetlucaju kao srebro. Nada nas podsjeca da je u Rudi HE Oblovac, a uskoro nam se to zorno i ukaze: sirokom i preko cijeloga brda dugom, celicnom cijevi, voda iz umjetnog jezera Busko blato (BiH) dolazi i pada na turbine HE Oblovac. Nakon toga slijedi najuzbudljiviji dio ovoga izleta: spustanje niz Cetinu u kanuima za troje. Navlačimo prsluke i uz pratnju vodica, krecemo. Razina vode – kaze nam vodic – nikada nije bila manja, pa cesto zapinjemo za dno rijeke i moramo se zaustavljati, da bismo podigli kanue.
Rijeka je potpuno mirna: od brzaca i bar malo opasnijih situacija – ni
traga ni glasa. Neki zaostaju, tako da ih moramo stalno cekati, kako
se grupa ne bi previse “razvodnila”. Umjesto sat i pol, nas “rafting”
je trajao gotovo tri sata. Na samom domaku cilja, nailazimo na mali
brzac i dva sekanua prevrcu. Sok i smijeh Istovremeno. U vodama Cetine
nestaju i skupe naocare dviju izletnica. Na rubu snaga, jer nas je cijelo vrijeme przilo sunce, izlazimo kod restorana “Blizanci” na Cetini, u kome nas ceka zasluzena nagrada: arambasici – tradicionalno jelo Cetinske i
Sinjske krajine. Uz prekrasan prsut, sir i domaci kruh, uz harmoniku i
pjesmu, brzo zaboravljamo visesatno veslanje i cikcakanje po Cetini.
Puni dojmova krecemo prema konjusnici za terapeutsko jahanje u Trilju. Prednost dajemo Martinu i Leu, Markovim unucima, koji su nam citavo vrijeme puta znacajno smanjivali dobni prosjek, a nakon njih samo nas dvije, najhrabrije uzjasemo Wilmu, mirnu i obucenu kobilu. Dok nas prati, njena trenerica prica nam kako je Wilma sa drugim konjima iz ove konjusnice prosle godine bila u Dubrovniku i Lokrumu te sudjelovala u snimanju filma “Games of throns”. I da su im to nezaboravni dani, Blizu konjusnice je i poznati konjicki klub “Sv. Mihovil” Lagano se smrkava, te krecemo nazad. Nezaboravan izlet zavrsio je kasno nocu, dolaskom na Pile, odakle je i počeo.
I. Sabljic