HUTOVO BLATO 13.04.2024.
Tek su nam se slegli dojmovi o Korčuli, a mi smo već slijedeće subote krenuli preme Hercegovini. Cilj nam je bio Park prirode Hutovo blato. Dan diven, autobus pun, raspoloženje super. Putovali smo brzo i ugodno i usprkos nešto duljeg zadržavanja na granici, brzo smo stiglu u Čapljinu. Hercegovački gradić, uz Neretvu, u blizini mjesta gdje se u nju ulijeveju rijeke Trebižat, Krupa i Bregava, pun zelenila, opušten u subotnje jutro. Prvi starosejdilački narod koji je tu obitavao bili su Iliri. Najutjecajniji Ardijejci osnivaju Ilirsko kraljevstvo Ardijejaca u 3. st. Nakon njih to područje zaposjedaju Rimljani, grade svoja naselja u blizini današnjeg Dretelja, Počitelja i Žitomislića, a Čapljina postaje centar trgovine. Imaju svoje latifundije sa vilama (područje današnjeg Mogorjela i Višića) koji snabdjevaju Naronu i djelove provincije Dalmacije poljoprivrednim proizvodima. Slaveni se tu naseljavaju u 7.-8. st. donose svoj jezik, običaje. Gradu daju ime Čapljina , što dolazi od riječi “čaplja” što je doslovni prijevod latinske riječi “ardiea”, a to koindicira sa imenom ilirskog plemana koje je tu vladalo.U srednjem vijeku vlast preuzimaju Mlečani, pa Bosanska država, pa Osmenlije .
Dočekao nas je gospar Pero Marković, bivši načelnik Čapljine, inače inženjer elektrotehnike, sada jedan od članova “ Založbe Kralja Tomislava”, osnovane 1997. G., a u cilju očuvanja i razvitka kulturnog identiteta Hrvata Čapljine i šire. U samom centru grada Založba je 2006.g. izgradila centar u kome je smještena galerija sa stalnim postavom slika i grafika Vladimira Kirina. Na gornjem katu zgrade je bogata knjižnica, u podrumu vrijedne slike fundusa galerija, U sklopu svega se gradi i kazalište koje će moći primiti do 600 gledatelje. Gospar Marković nas je proveo kroz izložbu i o svemu vrlo nadahnuto pripovjedao.Svi smo na poklon dobili monografiju slika Vladimira Kirina koja je izdana u spmen na 130. obljetnicu rođenja. Naš član Tonko Marunčić je poklonio monografiju svoje izložbe, a Vesna Čučuć monografiju retrospektivne izložne slikara Branka Kovačevića.
Nakon kratkog predaha u kafiću u blizini trga na kome je Spomenik hrvatskoj slobodi Kuzme Kovačića, krenuli smo prema Hutovu blatu. To područje se nalazi na lokaliteu Dubravske visoravni, od milja nazvane Dubrave , koje dijelom pripadaju čapljinskoj, a dijelom stolačkoj općini. Nadmorska visina je preko 350 m. Ima povoljnu klimu ,skoro sredozemnu, jer su samo oko 15 km udaljene od Jadranskog mora ,bogate su vodom pa su bogate raznim raslinjem. Tu dobro uspijevaju mediterenske kulture smokve , vinova loza , malsine , čije smo plantaže vidjeli vozeći se tim putem. Zemlja crljenica je obrađene vrijednim rukama domaćeg stanovništva o čemu svjedoče mnoge obrađene njive i plastenici. Gospr Marković nam je rekao da Dubrave zovu hircegovačka Provansa.
Hutovo blato je 1995. g. proglašeno parkom prirode .Smatra se jednim od najvećih zimovališta ptica u Europi, a 2001. g. upisano je u listu močvara od međunarodne važnosti po metodologiji Rimske konvencije i registrirano je pri UNESCO-vom direktoriju u Parizu. Cijeli taj močvarni kraj nastaje slijevanjem okolnih krških ponornica i površnskih voda koje stvaraju brojna jezera , jaruge , potoke. Najveća jezera su : Deransko , Jelim, Drijen, Orah, Škrka i Svitava , koje je akumulacijsko jezero.Neka od jezera su ispod razine mora ( Jelin 18 metara ) pa govorimo o kriptodepresiji . Iz Dearnskog jezera izlazi rijeka Krupa, glavni je vodotok Hutova blata. Duga je 9 km, utječe u Neretvu, a kada Neretva nabuja i nadvlada Krupu ona mijenja svoj tok prema uzvodo, po čemu je jedna od tri rijeke u svijetu. Proljeće je zavladalo krajolikom, šuma ozelenila, žbunje i trave zastrli tlo, a kuka i šparoga kao u priči. Nakon vožnje po Krupi svi smo se dali nu branje i kućama smo odnijeli lijepe količine za ukusan objed.Dočekla nas je vodičica Ivana , koja nas je stazom , kojom smo hodali do pristaništa , uz pokazne panoe, upoznala kratko sa florom i faunom Hutova blata i okolice. Svakako tu su najvažnije ptice. Što stajačica što selica ima ih preko 163 vrste .Privlače svjetske ornitologe , koji ih dolaze pratiti, prstenovati, promatrati, a time pridonose i razvoju turizma toga kraja. Najpoznatiji su: kormorani, velika i mala bijela čaplja, siva čaplja, čaplja danguba, žuta čaplja, ždralovi, prepelice , jastrebovi i više vrsta patki.Od bilja prevladava vodeno i močvarno bilje: lopoči, lokvanji, trstika, šaš, rogoz , sita . Žbunje mogranja , kupine , stabla jasena, hrasta, vrbe, brijesata, johe , koji su već dobrano ozelenili i na vjetru ,koji je lagano puhao, stvarali divne zvukove. Bogat je i riblji fond. Svakoko su tu najvažnije jegulje, koje su zbog velikog izlova ugrožene kao i od vodozemaca žabe . Od gmazova su najbrojniji gušteri, blavor i poneke zmije, a kako smo od naše vodičice saznali nađe se česo i poskok koji se spušta sa okolnih brda prema vodi. Područje nastanjuju i sisavci, zvijeri. Od manjih razne vrste kuna, lasica, jazavac, a od krupnijih, čagalj, crvena lisica ,vuk.
Nakon šetnje edukativnom stazom i upoznavanjem sa stanovnicima ove močvare konačno smo se uktrcali u tri broad- lađe i zaplovili Krupom. To je bio užitak za sva osjetila. Žubor vode, povjetarac koji je šumio kroz šaš i trstiku, cvrkut ptica, kreket žaba , listovi lopoča i poneki tek procvao žuti cvijet lokvanja. Divna slika. Naša prisutnost i zvuk motora uznemiravali su par bijelih čaplji i kormorane. I tako uživajući smo plovili Krupom do Deranskog jezera i nazad .Da mi je bilo ostati cijeli dan u toj ljepoti.
Po povratku nas je čekao ručak u obližnjem restoranu hotela “Park” na lokalitetu koji se zove Karaotok.Za ručak već planiran vojnički grah, a neki su dodali i žablje batake. Sve je bilo začinjeno pjesmom i svirkom dva muzičara koje je Nada angažirala za nas. Raspoloženje je bilo na visini, mnogi su se i rasplesali.
Dan je polako odmicao, a nas je čekao još jedna obilazak. Išli smo u Potkos ,središte Dubrave , kako nam je rekao gospar Marković. Tu smo posjetili izložbu umjetnina iz kolekcije fra. Vijeka Boža Jarka.Vijeko Božo je potomak Boža Jarka, pomorskog kapetana , porijeklom iz Trebinje iz južne Hercegovine,koji se zbog ljubavi doseljava o područje Stoca gdje kupuje zemlju, uzgaja masline, vinovu lozu. Njegov sin, austrijski oficir , također tu zasniva obitelj, ima četiri sina, ali se u vihoru Drugog svjetskog rata, da bi spasio obitelj ,seli u Plehan, franjevački samostan u blizini Dervente. Tu odrasta i mali Božo, koji nakon završetka gimnazije u Visokom izabire svećenićki poziv. Novicijat obavlja u Kraljevoj Sutjesci. Postaje fratar i svom imenu dodaje svećenićko ime Vijeko. Školuje se u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani gdje doktorira. Postaje profesor na bogosloviji u Sarajevu. Danas živi Sarajevu, a iako je u dubokoj starosti još je dosta aktivan . Kroz svoj život uz svoje zvanje bio je zaokupljen umjetnošču i dugi niz godina sakuplja monogobrojne umjetnine, slike, grafike, kiparska dijele hrvatskih autora novijeg doba. Sakupio ih je veliki broj. Mnogo ih je poklonio samostanima, crkvama, galerijamam. 1999. g. poklanja dio svog imanja u Potkosu za izgradnju galerije u kojoj su sada pohranjena i izložene mnoga dijela iz njegove kolekcije. Zdanje je projektirao Zlatko Ugljen, arhitekt svjetskog glasa , trostruki akademik, koji sada , isto u dubokoj starosti, živi u Sarajevu, a prijetelj je fra Vijaka Boža Jarka. Zdanje nastaje usred vinograda i maslinika , liči na ljetnikovac sa juga Francuske, a iz zraka oblikom podsjeća na srdenjovjekovne hercegovačke gradove- utvrde .Među mnogobrojnim autorima treba spomenutu Dulčića, Murtića, Vaništu, Šimunovića, Šulentića, Vejzovića,Šohaja, Šebelja, Pricu, Kršinića, Ujevićku i mnoge druge. Velika djela, divna građevina i ugođaj.
Vrijeme je odmicalo, krenuli smo nazad prema Dubrovniku. Zaustavili smo se u hotelu na Buni i na prelijepoj taraci uz samu rijeku Bunu počastili ukusnim kolačima , osvježili pićem .
Sa ovog divnog putovanja,prepunog prelijepih slika krajobraza, kulture, druženja , vjerujem, svatko od nas je ponio nešto za uspomenu. Radujem se novim putovanjima i druženjima.
Ranka.