Gornjom bandom Konavala (27.12.2018.)

Ponovo jedana lijepa šetnja Konavlima. Uživali smo u ljepoti prirode, povijesnim znamenitostima i gastronomiji ovoga kraja.
Prohladno, zimsko, subotnje juro, bura je dobro zapuhivalo, ali to nam nije smetalo da se popnemo do Sv. Barbare u Mrcinama ( Dubravka), gdje nam je, o lokalitetu stećaka, pričala mlada arheologinja Zavičajnih muzeja Konavala, Jelena Baželj. Stećci nastaju od 11. do 16. st., ima ih dosta u Konavlima, a ovaj lokalit je dobro sačuvan i na jednom okupu, pa je zato i dobio zaštitu UNESC-a

. Ima ih preko 100, a njih 35 ima isklesane ukrase. Tu je i crkvica Sv. Barbare, jedna od najstarijih u Konavlima , koja čeka obnovu Društva prijatelja dubrovačkih starina. Sa Varinog brda divan pogled na Konavosko polje, okupano škrtim zimskim suncem, priroda miruje, sprema se za proljetno buđenje. Nastavili smo do Dunava ,do Sokol kule ( Sokol grada), utvrde koja nastaje na prapovijesnim temeljima gradina ,a u doba Dubrovačke Republike ima važnu obrambenu zadaću za ovaj kraj u vremenu opasnosti od Osmanlija. Nakon velike trešnje , a kada opasnost prestaje, je napuštena, propada, devastira se. Društvo prijatelja dubrovačkih starina ju, sredinom prošlog stoljeća, otkupljuje i obnavlja. Završava njenu obnovu 2013., od kada je otvorena za posjetitelje. Sada izgleda onako kao je izgledala u punom sjaju u 17. stoljeću , za vrijeme Republike. U njoj su uz rekonstruirane prostorije (popret, kovačnica,oružarnica) i tri divno uređena izložbena prostora u kojima se nalaze arheološki artefakti, nađeni uz kulu i u kuli, (neolitika , ilirskog i rimskog doba) pa do doba Republike. Kako nam reče mlada arheologinja , još se iskapa i ovaj lokalitet je neiscrpno arheološko nalazište.
Podne je već odavno prošlo, krećemo na objed u OPG “Kamenu Dvori” obitelji Mujo u Lovornom. Na dvorištu piće dobrodošlice , a u kući toplo, vatra u peći pucketa, grijemo promrzle ruke, raspoloženje je dobro. Vrijedni i ljubazni domaćine nam iznose svoje specijalitete, Tešo prebire po gitari i pjeva, mnogi mu pomažu. A onda na trpezu donose konavosku zelenu menestru, nepogrešivo dobru, kao što je uvijek u ovom domaćinstvu. Uživali smo maksimalno u jelu i pili (domaćeg vina koliko smo htjeli), sviralo se pjevalo, šalilo, pomalo i zabalao.
Noć je obavila Konavle, bura je ponovo pojačala, oprostili smo se od domaćina i polako krenuli put Grada.
Nada je, kao i uvijek, to sve dobro organizirala, a po rapoloženju i izrazu lica udrugara vidjelo se da su zadovoljni i sigurno su razmišljali kako bi to uskoro rado ponovili. Bar ja jesam.

Ranka.