Petoga rujna ove godine uzivali smo u putovanju do Trilja i Cetine. Kao i svaki put, članovi Udruge “Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota iz Dubrovnika, okupili su se na Pilama i odatle, u 7 sati ujutro, krenuli prema planiranom cilju. U početku, u autobusu je sve tiho. Drijemamo. Put nam je poznat:
Mokosica, Zaton, Orasac, Brsecine, odvojak za Peljesac, Neum. Kroz BiH
vozimo bez zaustavljanja. Kod Ploca se prebacujemo na autoput. Poslije
sat voznje, a vozi nas pouzdani i samozatajni Grgo, polako se budimo i
pocinju prva nudjenja: domacih kolaca, likera i ljekovitih pica.
Oko deset sati silazimo s autoputa i nastavljamo za Grad Trilj. Putokazi nas podsjecaju da smo na pravcu: Trilj, Sinj, Livno, Tomislav grad. I vec stizemo u mjestasce Grab, na rjecici Grab, Pritoci Cetine. Tu se zaustavljamo i razgledamo mlinicu, u kojoj se psenica, kukuruz, raz jos uvijek melju na starinski nacin: pomocu snage vode i kamenoga tocka. U suvremenim mlinovima koriste se celicni tockovi, zbog cega brasno nema tako bogat i pun okus.

Opet jedan lijepi izlet  neretvanskim krajem.
Odredište nam je bio Prud, malo, metkovsko, prigradsko naselje, u istoimenoj oblasti, na granici sa Bosnom i Hercegovinom, sa većim Vidom , u kome se nalazi  poznati Muzej „Narona“ . Jednu zanimljivost nam je ispričao domaćin, gospodin Ante Taslak, čiji sin  Stipe vodi restoran “Vrilo“, u kome smo  se okrijepili po dolasku i kome smo kasnije ručali. Naime , granica je  vrlo blizu  i u neposrednoj blizini je malo seoce, koje administrativno pripada BiH, ali njegovi stanovnici, da bi došli u svoju državu, prvo uđu u Hrvatsku , pa preko graničnog prijelaza u BiH, jer nema drugog puta, a i vodu i struju dobivaju iz Metkovića. 

Dogovor je bio, polazak u 13:00 sa Pila, ali svi su već puno prije bili na okupu, pa krećemo  ranije. Minibus ugodan , mi svi sa maskama, na  razmaku koliko god smo mogli poštovati, svi se uglavnom poznamo, pa je atmosfera bila  gotovo obiteljska.
U Opuzenu „kupimo“ Pava i sada, svi na broju, krećemo prema Makarskoj i Biokovu,  donjom cestom uz more. Degustiramo Anuškine kolače ( ona  uvijek napravi  neke lijepe delicije za putovanje Udruge i kada sama ne putuje ), pijuckamo liker od kave. Oko Baćine se nebo natmurilo, spustio se pljusak, koji nas je pratio skoro sve do Makarske.

Još lani, u Kninu , na Noći muzeja , dogovor je pao da se 2020. godine  ide u Rijeku.
I tako smo krenuli sa Pila iza u12,30 sati, u velikom autobusu, nas 20, komotno, raspoloženje dobro, ekipa ženska, sa izuzetkom dva muška člana i vozač Josip, koji je, kao i uvijek, cijelim putem, bio za pet plus.
Put prolazi u čavrljanju, degustiranju  kolačića, koje su članice udruge napravile za  tu priliku, malo se krijepimo travaricom i jegerom, dremuckamo. Jedno kratko zaustavljanje na autoputu i u večernjim satima stižemo u Ravnu Goru, u Hotel „Bijela ruža“, koji smo odabrali jer je blizu Rijeke, a u kojoj nije bilo mjesta ni za lijeka, a i cijene su bile paprene. Svakako i zbog  dobrog iskustva u dva prethodna boravka Udruge u tom hotelu. Dočekala nas je ukusna večera, primjerena za Gorski Kotar ( juha od gljiva, toć od divljači i pita od borovnica ). Najedeni i napijeni smjestili smo se u tople , čiste sobe i pošli na zaslužen počinak.

Već 5 ili 6 godina unazad, udrugari dočekuju zajedno Novu godinu. Koliko se sjećam, počelo je kod naše gostoljubive Mace u Župi, pa nastavilo na Igmanu, u Fužinama, na Čiovu, pa prošle godine u Dobri, a ove godine u Karlovcu. S punim povjerenjem u našu voditeljicu i vjerom u dobar provod ukrcali smo se na Pilama i prepustili sigurnim rukama našeg vozača Josipa, koji nas je vozio velikim autobusom iako nas je bilo samo 24. Široko svima. U početku smo bili dremljivi, ali kasnije je krenuo „catering“, kao što je to i običaj. U ponudi su bili domaći keksići, Jaeger i Bechtelovka.