CRNA GORA (18. – 20.11.2022.)

Petak je osvanuo oblačan, kiša nije padala, samo je prijetila. Nadali smo se da će nas mimoići, ali smo se prevarili. Na brzinu se, ispred hotel Imperijala, ukrcavamo u autobus. Naš vozač koji nas vozi prvi put, prekrižo ruke i gleda kako mi “spretno”ukrcavamo kufere.
Odmah dobra atmosfera, autobus je veliki, ima dosta mjesta. Usput kupimo članove iz Župe i Konavala i već smo na granici. Našu prolazimo brzo, na crnogoskoj zastoj. Jednom našem članu je par dana prije izleta istekla osobna, nije čovjek primijetio. Nisu ga pustili. Ostao je, ali na svu sreću brzo je našao prijevoz i sretno se vratio kući.
Nad Bokom se nadvili tmusti oblaci, ne vide se okolna brda, a kada smo stigli do restorana Verige ulila kiša kao iz kabla. Pratila nas je do Perasta i dalje, a šilok podigao more, poplutala cijele riva. Planirani posjet Muzeju grada Perasta eliminiramo, a hrabri su se ukrcali u brodicu i otplovili do otočića u obilazak crkve Gospe od Škrpjele, gdje ih je dočekao don Srećko Majić, koji ih je proveo po crkvi, pričao o njenoj povijesti i pokazao njene vrijednosti. U povratku su obišli i stolnu crkvu Sv Nikole. Vratili su se mokri i promrzli. Mi, manje hrabri, smo ih čekali u obljižnjem kafiću. Planirani ručak i šetnja Kotorom, po takvom nevremenu, nisu dolazila u obzir, ali ipak smo svratili do dobrotskog groblja, gdje je par hrabrih cura izašlo iz autobusa i na grob don Branka Zbutege položilo cvijeće .
U neko doba je trebalo i ručati, pa stajemo u Budvi, usred novog dijela. Okolo gradilišta, sve raskopano, strše nedovršene kuće, armature, u nebo se dižu novosagrađene kuće (hoteli? apartmani? stanovi?) bez reda, kičeraj, đungla. Prošetali do rive, do restorana “Jadran” (“Kod Krsta”). Restoran star,ali ugodan, hrana i piće dobri. Valovi udaraju o rivu, u daljini se vidi stara Budva, onako u sumaglici, tužna.

Nastavili smo put prema Baru u koji smo stigli već duboko u noć. Nismo vidjeli baš puno od grada, samo i tu dosta novih kuća i širokih ulica, osvijetljeni izlozi . Naš hotel Carusel je na periferiji. Mali hotel, stisnut između okolnih zgrada. Kiša je opet lijevala, pa pokušavamo što brže izvaditi prtljagu i ući u hotel. Zamolili smo za pomoć našeg vozač, ali on je odgovorio da to nije njegov posao i briga!? Smještamo se po sobama, higijena nije baš na razini. Sigurno hotel pamti i bolje dane. Nakon večeri neki su otišli u šetnju , da protegnu noge, a neki u postelju. Negdje iza ponoći je naišlo nevrijeme, sijevalo je i grmjelo, puhao je žestoki vjetar, lombrale su stolice, limovi.
Jutro je osvanulo oblačno, kiša nije padala. Nakon doručka smo upoznali gospodina Ismeta Karamanagau, srednjovječnog gospodina, koji će biti naš vodič te subote dok budemo obilazili Stari Bar, Ulcinj i okolicu.Kako nam je rekao o sebi, on je profesor njemačkog jezika, prije je predavao u ulcinjskoj gimnaziji. Rodom je iz Ulcinja, beogradski student, Albanac. Pohvalo nam se svojim uspjesima vodiča. Pokazao je dozu jugonostalgije, koju nije skrivao, a i ponosno je rekao da ni jedan građanin njegovog grada i okolice nije uzeo pušku i pošao se boriti protiv Hrvatske i Dubrovnika. Bio je ponosan što vodi Dubrovčane, što je ponovio nekoliko puta, a time se naknadno pohvalo na svojoj web stranici.
Pa što smo sve vidjeli i što nam je pokazao gospodin Ismet.
Više je pretpostavki o porijeklu imena grada Bara, ali dvije su najvjerojatnije. Jedna je da ime nastalo od riječi Antivar ( Antibar) nasuprot Bariju u Italiji, a druga da da dolzi od slavenske riječi “var” što znači utvrda, bedem, zaštita, brana, što je vjerojatnije.Inače Albanci ga zovu Tivar ili Tivari a Talijani Antivari ili Antibari.
Novi dio Bara, koji je inače oduvijek bio luka, procvao je nakon izgradnje pruge Beograd –Bar (gradnja započela 1952. završila 1978).Tada u grad doseljava veliki broj stanovnika sa raznih strane bivše drževe i šire. Puno se gradilo, a i sada se gradi i zahvaljujući raznim građevinskim lobijima ne baš planski . Dosta je velikih građevina. Luka je prije bila uglavnom teretna, a sada je i tu većim dijelom putnički promet, uplovljavaju kruzeri i grad se okreće sve više turizmu.
Bar se ponosi, i kroz povijest i sada, svojom multietničnošću (25 nacioonalnosti). Ravnopravno su zastupljene sve vjere, a dominiraju pravoslavna, katolička i muslimanska.Uz mnogobrojne bogomolje, stare i puno novih, ističu se: novoizgrađene katolička Katedrala Sv. Petra, drugostolna crkva Barske nadbiskupije, čija je gradnja završena 2017. (prvostolna crkva nadbiskupije je romanička crkva sv. Niklole, a nadbiskupija je osnovana u 9. st); Saborni hram sv. Jovana Vladimira, izgrađen u neobizantskom stilu, otvoren 2006., te Islamski centar sa velikom i prelijepom džamijom Selmija, koju krase dva vitka, visoka minereta, izgrađeni 2014.donacijama iz dijaspore.Prolazeći kroz stariji dio grada Bara i penjući se prema Starom gradu Baru prolazimo uz bogate maslinike. Tvrdi se da ih ima preko 100 000. Tu su stoljećima, tisućljećima (Bar se diči maslinom starom preko 2000 godina koja još daje plodove) a od njihovih se plodova proizvodi nadaleko poznato maslinovo ulje.
Dolazimo u podnožje brda na kome se nalaze ruševine Starog grada Bara. Naš vodič ne ide sa nama pa u razgle idemo sami. Nismo imali ni prospekte ( tek na kraju, pri izlasku, nam je njih par dao gospodin Jozo, koji prodaje ulaznice). Puno nam je pomogao filmić koji je Nada našla na YouTubu i koji smo mogli pogledati prije izleta.
Penjemo se po kaldrmi, uz koju su nikli mnogobrojni dućani, suvenirnice, kavanice, zalogajnice . Vrlo šaroliko, maštovoto uređeni, rade samo poneki, sezona je završila. Nude konzervirane masline, maslinove ulje, domaće džemove, suvenire. Neposredni, gostoljubivi ljudi.
Ulazimo kroz velika vrata Starog grada, kako ih zovu Velja vrata, koja su dio fortifikacije iz doba Mlećana, pa ulaz krasi lav sv. Marka, a tu je i preša iz 18. st.
Inače tu je bila Ilirska gradina već u 9. st. prije Krista. Kao srednjevjekovno naselje utemeljio ga je u 6. st. bizantski car Justinijan.Iz tog doba su ostali temelji crkve sv. Teodore čiji se mozaik čuva u lapidariju. U doba Nemanjića katolički grad Bar ima autonomiju, ima svoj statut i grb, kuje svoj novac na kojem piše d Antivari, sa likom sv. Jurja i zmajema kao zaštitnikom. Doalskom Mlećana na novcu je lav Sv. Marko. Na glavnom trgu je, 1077. krunjen prvi Dukljanski kralj Mihajlo. Grad je imao stambene građevine , obrambene kule, 4 bunara , carinu, zanatske radnje, trgovine. Iz tog vremena je i Citadele (10. st), u kojoj se sada nalazi ljetna pozornica za razna kulturna zbivanja. Kroz 15.i 16. st. gradom vlada Venecija, gradi zidine i bastione za obranu, koji su i danas dobro očuvane . U arhivima Venecije nalazi se zapis da je sav novac koji je bio zarađen u Baru ostajao gradu za izgradnju zaštitnih bedema.Iz tog vremena je i Venecijska palaća, sada obnovljena i Kreativni je centar je. U Starom Baru je bio i Franjevački samostan sa crkvom sv. Nikole, koji je dala sagraditi Jelena Anžujska, kasnije crkva Sv Marka, koja je dolaskom Turaka prenamjenjena u džamiju Sultana Murata , stradalu od eksplozije .Dolaskom Turaka u 17. st. mnoge bogomolje se prenamjenjuju u džamije, gradi se akvedukt kojim se iz obližnjeg sela Turčini dovodi vodu u grad. Dobro je očuvan, podsjeća na most sa svojim elegantnim lukovima. Postoje i ostaci turske kupelji, koji je izgrađen po antičkom uzoru, a u prostorima turske barutane danas je lapidarij sa bogato očuvanim komadima kamene plastike iz raznih razdoblja. Na maloj raskrsnici nalazi se obnovljena crkva sv. Jovana, jedina pravoslavna crkva u Starom Baru. 2018. je obnovljena crkva sv. Katarine nad voltom, iz 14. st. građena u romaničkom i gotičkom stilu, koja je jedno vrijeme, uz blagoslov Barske nadbiskupije, služila za provoslavno bogosluženje .U kneževoj palaći iz doba Balšiča iz 14. st. koja je također obnovljena, nalazi se danas Muzej grada Bara .Cijelim prostorom dominira Sat kula.
Odlaskom Turaka iz Crne Gore 1878., kralj Nikola je počeo rušiti neke građevine u Starom gradu Baru, što je potaklo iseljavanje stanovništva, a potres 1979. g. ga je u potpunosti razorio i tada su ga napustili i oni malobrojni stanovnici.
To je sada bogato arheološko nalazište koje je izazov za arheologe. Od svih nas koji smo obišli ove ruševine, mislim da je najviše uživala naša udrugarka Paula, mlada areheologica .
Nastavili smo put prema Ulcinju (albanski Ulquini). Inače Ulcinj je uglavnom naseljen Albanicima, muslimanima . Granica prema Albaniji je “ meka “ i kako nam je rekao vodič tamo se ide u kupnju jeftinijeg goriva i namirnica . Naš vodič se raspričao o svom gradu na koji je jako ponosan, ali i pun kritike prema nekontroliranoj i neplanskoj izgradnji u samom novom gradu i okolici. Posebno je ogorčen na rušenje hotela Galeb koji je resio obalu i bio supermoderan, ali ga je njihova pretvorba i razni građevisnki interesi pomela. I novi dio Ulcinja je pravo gradilište. Na velikim panoima slike Dritana Abazovića, aktualnog predsjednika vlade Crne Gore , inače Ulcinjanina. Ulcinj se u potpunosti okrenuo turizmu. Koristi svoje prirodne resurse, a to je velika pješčana plaža koje se kilometrima pruža uz jadranku obalu i koje su ljeti pretvore u mravinjak, kakao reče naš vodič. Zbog toga se grade hoteli i apartmanska naselja, ali se malo misli na infrastrukturu, čega rezultat je zagađenje okoliša i rijeka i prijeti ekološka katastrofa .
Naš cilj je bio Strai grad Ulcinj, koji se nalazi na hridi, koja sa zapadne strane zatvara uvalu i pješćanu plažu. I njega su kao Sveti Stefan htjeli pretvoriti u grad hotel, ali se stanovnici nisu dali i danas uz hotele, apartmane, restorane, tu živi oko 200 stanovnika. Grad i njegovi bedemi su lijepo obnovljeni, kamene uličice slikovite , trgovine, antički gradić sa renesansnim štihom, kamene dvokatne i trokatne kuće renesansnog i barokonog izgleda. Grad je opasan bedemima, čiji najstariji ostaci potiču iz ilirskog doba.U grad se ulazi kroz dvije kapije koje potječu iz 6. stoljeća, Donju ili istočnu kroz koju se ulazi sa mora i Gornju ili zapadnu kroz koju se ulazi sa kopna.Cijelim prostorom dominira Citadela sa moćnom kulom koja potječe iz srednjeg vijeka, 14. i 15. st. iz perioda kada je ovim krajem vladala obitelj Balšić, koji su bili iz okolice Skadra, a Ulcinj je bio prijestolnica. Sada je do centar kulturnih događanja, pozornica za večeri poezije, koncerte i sl. Počastili smo se u restoranu Venecija koji se nalazi u Palači Venecija iz doba Mlećana. U neposrednoj blizini je i moderno uređen hotel uz očuvanu staru arhitekturu. Popili smo kavu i piće i malo odmorili.
Ispred crkve – džamije u Starom gradu Ulcinju nalazi se Trg robova. Na tom mjestu je bila, od 17. st. tržnica robova. Dovodili su ih gusari, koji su ih zarobljavali na moru i na kopnu susjednih država i tu prodavali. Ulcinjani, navodno, nisu robove koristili kao radnu snagu, nego su im dozvoljavali da stupe u kontakt sa svojim obiteljima, koje bi ih za velike novce otkupljivali.Od 18.st. se mijenja ukus i sve se više dovode robovi iz Afrike. Navodno bi ubrzo postajali slobni i bavili se zemljoradnjom i pomorstvom. Još i danas mala zajednica njihovih potomaka živi u Ulcinju. Tako je, prema legendi, u 16. st. zarobljen mladi Španjolac, koji se pisao poeziju i pjevao, pa je bio interesantan mladim djevojkama, a u jednu od njih se i zaljubio. To je navodno bio Miguele de Servantes, koga su mještani nazvali Servant. Njega je obitelj otkupila, a sa sobom je odveo i mladu Ulcinjanku Dulčineju, djevojku iz luke Dulcogno. Vjeruje se da je tako nastala priča o Don Kihot i Dulčineji. Mali trg resi Servantesov kip.
Posjetili smo i bogati lapidarij i muzej oružja i vrijednosti iz srednjeg vijeka. Spustili smo se uz obalu, naišli smo na Turbe braće Fani, koja su prema legendi 1719. spasili grad od Venecije. Pošli su na pregovore na Mletačku galiju , ali ovi su im odrubili glave, a oni su bezglavi , hodajući preko mora, došli na obalu i pali mrtvi. Mlećani su se uplašili i otplovili , a na mjestu gdje su braća pala Ulcinjani su sagradili turbe, koje je sada mjesto hodočašća, molitve i za koje se vjeruje da ozdravljuje i da ima čudotvornu moć.
Nakon Ulcinja smo otputovali na Adu Bojanu. Rijeke Bojana , u ovo doba godine zamućena mnogobrojnim kišama, iz Skadarskog jezera hita preme moru. Delta rijeke Bojane je bogata specifičnom faunom i florom, tu je stanište glavate kornjače, zlatnog šakala i gniježdenja velikog broja ptica, koje u doba seoba i preleta tu zastaju. 2015. je osnovan Centar za praćenje i zaštitu ptica Crne gore , a ekološke udruge se bore da ovo područje zaštite od devastacije i onečišćenja. Delta Bojane je ispod razine mora za oko 5 m.
Ada, otok na Bojani, je nastao potonućen broda Merito iz Trogira , oko kojeg se i između dva manja otoka nataložio riječni mulj i nanos i stvorili umjetni otok. Oko ušća rijeke su izgrađene mnogobrijne drvene kućice, vikendice i restorani, U jednom od njih po imenu Barakuda smo, nakon dugog dana i obilazaka, ručali. Hrana je bila ukusna, vino dobro, društvo raspoloženo, dobro smo se zabavili i zapjeveli. Vicko i Sandro su bili posebno raspoloženi za pjesmu. Noć je već pala. Oprostili smo se od našeg vodiča, gospodina Ismeta i vratili se u naš hotel na zaslužen odmor.
U nedjelu u jutro, koje nas je dočekalo oblačno i kišovito, nakon doručka, brzo pakiranje i krećemo na zadnji dio našeg putovanja. Idemo preme sjeveru, preme Cetinju. Namjera nam je posjetiti Lipsku špilju, zaštićeno prirodno dobro – Spomenik prirode Crne Gore, koja je 2015. otvorena za posjetioce . Dobila je ime po selu Lipa Dobrtska u čijoj se blizini nalazi . Udruga je već jednom bila u ovoj špilji. Do odredišta smo se vozili uskim putevima, a pri kraju je uz uzak i starm put, koji je sa jedne strane imao brdo, a sa druge provaliju, stvar zakomplicirala i gista magla. Nije se video prst pred nosom. Vozili smo se mic po mic i sreća da nije bilo auta iz suprotnog smijere, ne znam kako bi se mimoišli. Sretno smo stigli na recepciju,a malim vlakom do samog ulaza u špilju.Tu nas je dočekala mlada vodičica, mislim da je rekla da se zove Dajana. Objasnila nam je pravila ponašanja, posebno skrenula pažnju da ne slikamo blicevima zbog šišmiša koji tu obitavaju, da se čuvano niskih stropova i klizavog poda. Špilja ne nastala tijekom milijuna godina, a njene ljepote radom vode rijeke Cetine koja je tekla tim krajem do XVII st. pa ili presušila ili porinula kao ponornica. Po njoj se cijeli kraj nazvao Cetinjsko polje, a i grad Cetinje koji je osnovao Ivan Crnojević. Sama špilja pripada mreži mnogobrojnih špilja koje se nalaze u podzemlju i sa kojima je povezana, kao što je špilja Obod na Rijeci Crnojevića i špilja Cetinje u Cetinju. Ova je istražene 2,5 km, ali samo 600 metara je za posjetioce, a ostali dio posjećuju samo odvažni, sa svom opremom i u pretnji speleologa . U njoj je temperature stalna tijekom godine oko 8 stupnjeva Celzijusevih je .Uglavnom je ravna , nema odvojaka sa strane , spušta se na niže oko 300 metara, ima 3 ulaza, od kojih je jedan zatrpan u potresu. Ulaz na koji se danas ulazi prokopan je i proširen. Priča govori da je otkrivena slučajno u 19. st., kada je kroz jedan njen otvor, dubok 25 metara, upao pastirski pas. Petar Petrović Njegoš je 1841. naredio da se špilja istraži, a njemu u čast najveća prostorija, dvorana, nosi njegovo ime i zbog dobre akustike je mjesto održavanaj koncerata klasične glazbe, a napravljen je i podij koji služi za izložbe i degistaciju vin. Svi smo se složili da takva građevina tu ne pripada. U špilji su nađeni kosti medvejeda, a uz šišmiše i pećinska flora kao i pećinske životinjice od kojih su neki endemi.
I stvarno ušli smo u svijet nadprirodne ljepote, mnogobrojni pećinski ukrasi, stalagmiti koji rastu iz tla i stalaktiti koji se u divnim oblicima spuštaju sa stropova, uz boje kamena koje su posljedica rudača koje u sebi sadržavaju i igre svjetlosti koja ih obasjava daju čudesne sliku. Seljani koji su tu zalazili dali su tim oblicima razne nazive kao: špageti, jaje na oko, gusle, zmija. Jedn izrazito lijep kompleks stalagmita koji se podiže preko 2 metra u vis nazvan je Grad ili Gral. Obilazak je trajao preko 1 sat i svi smo iz špilje izašli puni lijepih dojmova.
Magla se razišla, povratak na glavnu cestu je bio sigurniji. Polako smo se spustili prema Rijeci Crnojeviča, mjestu koji se nalazi u sastavu Cetinja, a na istoimenoj rijeci. Okolne planine su prošarane toplim bojama jeseni. U restoranu Stari most se grijemo uz dobru rakiju ili već nešto slično. Odabrali smi riblji meni, pa uz ukusnu i toplu riblju čorbu jedemo jegulju, krap( divlji šaran) i pastrvu, kušamo dobar crnogorski sir i dobro bijelo vino. Bilo smo se lijepo razgalili, trebalo je krenuti jer je mrak polako padao.
Odlučeno je da se ne ide rutom kojom smo došli, nego sjeverno zbog boljih cesta. Noć je. Brzo prolazimo Podgoricu i Nikšić, pomalo pričamo, dremuckamo, prilično smo i umorni. Prolazimo crnogorsku pa bosanskohecegovačku granicu, u Trebinju kratko stajemo zbog fizioloških potreba i grabimo prema Hrvatskoj. Ali avaj. Na Ivanici bosanskoheregovačka policija otkriva da naš vozač, koji je inače državljanin Bosne i Hercegovine nema uredne papire za rad (radnu dozvolu). Trebao je pisati izjave, zapisnike i to je trajalo preko dva sata. U Grad smo stigli iza ponoći. Brzo se iskrcavamo i pozdravljamo hitajući svojim domovima i toplim posteljama.
Vidjeli smo i obišli puno toga. I pored lošeg vremena i problema na granicama, mogu reći da je izlet bio uspješan, atmosfera je bila dobra i druženje odlično.