Cjelodnevni Izlet na Lokrum u nedjelju, 7. listopada 2012
U 10.00 sati po sunčanom vremenu uputili smo se brodicom iz stare gradske luke na ovaj izuzetno lijep izlet. U našoj pratnji bila je profesorica Mila Vuković koja predaje biologiju u dubrovačkoj gimnaziji. Iskrcavši se u Portoču, uputili smo se laganom šetnjom u botanički vrt koji je bio u punom sjaju. Posebnost je bila kuća kaktusa koja je inače pod ključem, te su je otvorili upravo za našu udrugu. Tu nam je profesorica Vuković mnogo toga zanimljivog ispričala o kaktusima koje ja još nikad nisam bila posjetila.
Obzirom da sam krenula iz porta umorna, izišla sam iz kuće kaktusa i ugledala razgranato stablo pa sam sjela pod njim, izgledalo je kao otvoren kišobran. (koje stablo?) Bila sam tamo sama oko sedam minuta, te sam osjetila kako dobivam energiju od te biljke – ili je to možda uobrazilja, ne znam, jedino sam se digla osvježena i ojačana te nastavila šetnju s ostalima. Bilo je tu i male dječice koja su također uživala u šetnji. Obzirom da ne znam dobro botaniku, ne bih sada nabrajala sve što smo vidjeli, jedino, kako volim eukaliptus, mogu reći da ga ima mnogo vrsta i da su zanimljivi i divni, a i ostalo tropsko drveće i grmlje, kao što je kaktus sa svojim crvenkastim smokvama koje nikad nisam okusila, ali su rekli da su jestive i dobre.
Ugođaj je tog nedjeljnog jutra bio miran, pastoralan, jedino ste mogli čuti pjev ptica i karakterističan zov paunova što se šeću i traže svoje družice – kao i hranu. Oni koji su ponijeli kruha, hranili su ih s uživanjem.
Kad smo napustili botanički vrt, put nas je vodio kroz meni omiljeni maslinik te prema tvrđavi Royal što su je gradili Francuzi za vrijeme okupacije, a ostala je doista dobro održana. Ugodan lagani hod kroz borove i čemprese te karakteristično mediteransko mirisno grmlje pčružio mi je neki mir koji se možda samo tamo može tako osjetiti.
Tada je slijedio uspon prema tvrđavi Royal, koji je za mene bio „izazov“, malo strm i pun kamenja, te sam morala paziti na svaki korak, ali se trud i znoj isplatio, jer smo napokon stigli gore. Taj je dio puta za mene bio „premijera“, obzirom da sam inače obilazila Lokrum onim putem koji vodi oko otoka, a nije strm, bez uspona. Sjela sam na kamen u obliku kocke da se odmorim prije skalina koji vode na tvrđavu i uživala u ugođaju. Zatim sam se za ostalima popela gore, a tamo me naravno dočekao jedinstven pogled na naš Grad, obalu preko puta gdje ja i stanujem, mislim da je upravo bio usidren i brod. Uglavnom, tamo smo bili u nekoj kontemplaciji koju smo okrunili zajedničkim snimkom.
Silazak sa tvrđave bio je „kozji put“ (ne baš kao u Međugorju, ali skoro), te mi je kolega Simo pružio ruku da se manje uspaničim da ne bih možda posrnula i pala – jer ne smijem padati! Pripovijedali smo naravno o hodočašćima, što je bila asocijacija na Međugorje, a čak smo u razgovoru stigli i do Njemačke, gdje smo Simo, a i ja, proveli mnogo godina života, svatko na svoj način. I tako je prošao i spust – da bi oko 12. 30 sati došli u kafić / restoran u Đanija i njegovog brata, gdje nas je čekao ukusan objed. Sjedili smo sa otmjenim simpatičnim ljudima što ih dotad nisam poznavala. Uz salatu od tunjevine ili pršuta, vino i kavu, sladoled te pripovijedanje uz radost zbog mirnih paunova u prolazu pored naših sjenovitih stolova prošlo je podnevno doba.
Naša nas je Nada obavijestila da popodne možemo provesti na platou južne strane Lokruma uz „vino i gitaru“ – Tešo je bio s nama – te naravno kupanje u malo valovitom, ali toplom moru. Na „ploči“ je već bilo dubrovačkih damica što su uživale u nedjeljnom sunčanju, pivu i priči, a mi smo sjeli u sjenu visoke stijene gdje smo započeli pjesmu. Otišla sam u more dvaput, a prijateljice Zorana i Maja iz Katedralnog zbora, koje su tamo sjedile, okrijepile su me pivom – koje inače nikad ne pijem, a koje mi je izvrsno prijalo poslije plivanja!
Tada su se najednom našoj skupini pridružili njemački turisti, bračni par što je odsjeo u hotelu „Libertas“, pa su i oni slušali našu pjesmu.
Obzirom da sam noviji član Udruge, nisam baš poznavala ljude oko sebe, ali sam upoznala Jadranku i njezinog supruga – drage ljude koji su mi pružili zadovoljstvo i veselje – ja volim razgovor!
Popodne mi je proletjelo kao u snu, a to je također za mene bio doživljaj jer rijetko imam prilike ići na Lokrum.
Oko 17. 15 sati trebalo se pomalo pripremiti za odlazak jer je posljednji brod odlazio ranije nego obično.
I, natrag, kroz predivno uređene šetnice, livade, do Maksimilijanove palače koju renoviraju, kroz park pa sve do broda. Na vožnji sam bila zamišljena: kako to da češće ne idem na Lokrum. Pri iskrcaju me pozdravio slikar Ivo Grbić koji se začudio što me tamo vidio…
Eto, Lokrum je čaroban, kao i ovaj nezaboravni izlet – šteta što nisam ja mogla napraviti koji snimak! (Ipak ću za Božić morati napokon kupiti fotoaparat, pa nego što, jesam li zaludu nekad davno u prošlom tisućljeću bila član foto-sekcije u gimnaziji što ju je vodio pok. Profesor Nikša Karković…)
Zahvaljujem se Nadi, a i profesorici Mili Vuković na njihovom trudu i organizaciji.
Do idućeg tako lijepog doživljaja pozdravlja vas
Nataša