Bosna (7. – 9.6.2024.)
7.6.2024.
Nas četrnaest članova Udruga ljubitelja hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota krenulo je minibusom put Bosne. Zadržavanje od jednog sata na granici sa Neumom vratilo nas je u vrijeme dok Pelješki most nismo imali. Ali to nam nije omelo dobro raspoloženje.
U Čapljinu smo stigli u pravi čas. Naime, stigli smo na izložbu Lovra Artukovića dan prije samog otvaranja. Lovro Artuković je poznati suvremeni višekratno nagrađivani hrvatski slikar koji danas djeluje u Berlinu i čija djela su iznimno tražena. Izložba je organizirana od strane vrijednih članova „Zadužbine Kralja Tomislava“.
Želim dodati kako „Zadužbina Kralja Tomislava“ već dugi niz godina priređuje izložbe velikih autora. Tako je aktualnoj izložbi Lovra Artukovića prethodila izložba Vladimira Kirina, a u pripremi je izložba kipara Vanje Radauša. Tamo smo pored gospara Pera Markovića zatekli samog autora Lovra Artukovića. Susret s umjetnikom je bio dojmljiv i svi su ostali zadivljeni njegovim djelom. Dakle, ovo je bio sretan uvod u poseban dan.
Prvi susret s Bosnom bio je dolazak u Kraljevu Sutjesku gdje nas je dočekao gvardijan samostana fra Bono Tomić. Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska krije vrijednu biblioteku kao i samostanski muzej što uz crkvu sv. Ivana Krstitelja čini nacionalni spomenik. Fra Bono Tomić nam je bio dragocjeni vodič. Upoznao nas je s teškom povijesti ovog kraja i neizvjesnom budućnosti. I muzej i biblioteka, a posebno crkva sv. Ivana Krstitelja se uzorno održavaju unatoč činjenici što u cijelom samostanu žive tek dva fratra. Doduše, njihovu djelatnost podržavaju tri osobe iz otvorenog svijeta. U crkvi je posebno dojmljiv kip Katarine Kosača Kotromanić koja spuštene glave tužno gleda ispred sebe nakon gubitka obitelji i tragičnog kraja. Katarina je bila zadnja kraljica Bosne koja je u izgnanstvu umrla u Vatikanu . Uz muzej koji je pun vrijednih predmeta, je i bogata biblioteka koja vapi za sređivanjem, restauracijom vrijednih knjiga i dokumenata. Nažalost, izražavam bojaznost da će ukoliko ovakvo stanje biblioteke potraje s vremenom vrlo vrijedni dokumenti propasti. Zapravo sam Kraljevu Sutjesku napustila s osjećajem zadivljenosti, bespomoćnosti i zabrinutosti.
Nakon dva i pol sata vožnje po vrlo ruševnom putu punom serpentina stigli smo do kraljevskog grada Bobovca, sjedištu dvaju bosanskih kraljeva dinastije Kotromanić. Od „službene“ ceste do Bobovca vodi loše održavana i zahtjevna staza. Nagrada na kraju puta je pogled na ostatke utvrde kraljevskog grada Bobovca.
Nastavili smo put do Vareša, dijelom asfaltom, dijelom kaldrmom. Prethodno upućeni od gospara Pera Markovića na putu prema Varešu prolazili smo pored groblja u mjestu Ruda. Naša Nada je hitro uočila i svih nas upozorila na nadgrobni spomenik, nacrt kojeg je izradio hrvatski umjetnik Ivan Meštrović, a isti izgradio slovenski arhitekt Joža Plečnik. Zanimljivost ove činjenice što smo imali priliku vidjeti u srcu Bosne neočekivani rad dvoje velikih umjetnika.
Konfiguracija terena je takva da se putovi nalaze uz rijeke i u vrlo gustim šumama. Rijetko se mogu sresti automobili osim uz manja središta.
Tako nas je u sumrak dočekao Vareš, skroman, nažalost zapušten, u letargiji. Nakon okrijepe u restoranu „Sirena“ blagim usponom smo stigli do našeg smještaja u mjestu Strika. Domaćin nam je bio Lukša Kraljević Pupo, naš sugrađanin a po pokojnoj majci iz ovog kraja. U njegovoj kući s više apartmana smo imali svaki komod, čisto, uredno i fantastičan pogled na okolna brda. Poseban ambijent! Već preko našeg plota su krave mirno pasle. Tako je sve djelovalo smireno. Cijeli okoliš nam je iskazivao dobrodošlicu!
8.6.2024.
Drugi dan našeg boravka u Bosni započeli smo obilaskom Vareša, kako kažu „istinska Bosna“. Tu se nalazi najstarija katolička crkva u Bosni, još iz 1516. godine sačuvana u izvornom obliku. Teret Osmanlija koji je bio težak za katolički živalj ovog kraja je evidentan na samoj građevini. Svojim skromnim izgledom kao i da danas poručuje „oprostite što smo tu“. Obišli smo i novu crkvu posvećenu svetom Mihovilu, iz doba kada su Turci napustili ove krajeve a Austrija osvojila Bosnu.
Budući da je ovo poznati rudarski kraj uslijed velikih iskopa stvorilo se jezero „O“ (slovo o), ili jezero „Oko“ kako ga neki zovu i to zbog urednog oblika poput slova O. Jezero lijepe plave boje…
Odlazak na starobosanski grad Dubrovnik bio je posebno zanimljiv. Radi se o srednjovjekovnoj tvrđavi smještenoj na strmoj i krševitoj uzvisini 882 m nadmorske visine u općini Ilijaš. Upravo na tom mjestu živo je svjedočenje veza Dubrovačke Republike i Bosne. Već desetak godina o obnovi tvrđavi brine fondacija „Starobosanski grad Dubrovnik“. Impresivno je to mjesto i daje nadu da će jednog dana biti približeno većem broju posjetitelja. U blizini je i nekropola „Kopišići sa značajnim brojem stećaka. Naporan dan smo završili u restoranu „Mlin“.
9.6.24.
Dan je povratka. Naša Nada se potrudila da preko Foče krenemo ka Tjentištu to jest Nacionalnom parku Sutjeska. Prostor uredno održavan. Murali Krste Hegedušića mržnjom oštećeni u posljednjem ratu, sada su restaurirani. Cijelim okolišem dominira spomenik koji impozantno predstavlja bitku na Sutjesci. Nažalost, među popisanim imenima poginulih prepoznali smo mnoga prezimena mladih Dalmatinaca koji su tu izgubili živote.
Spuštamo se preko Gackog polja do Bileće i Trebinja. Prolazeći pored vojarne u Bileći u autobusu se spominju imena naših zatočenih branitelja tijekom Domovinskog rata, i zrak postaje teži….U dvorištu vojarne, na uredno održavanom travnjaku, stoji izloženo oružje (topovi i sl.) i uz taj arsenal je pravoslavna crkva. Koja ironija!
Sa Ivanice puca pogled na Župu dubrovačku i more. Svi već vidno umorni od relativno napornog puta i puni dojmova, sretni smo se rastali na Pilama.
Naša Nada je pri organizaciji i ovog izleta pokazala svoju vještinu . S Nadom se obilaze mjesta gdje samo znatiželjnici mogu doći i upoznati puno više nego obični turisti. Nadini izleti nose originalnost! Jer Nadin trud nije „industrija“ već „ručni rad“!
Neka mi čitatelj ovih redaka oprosti na izraženom osobnom doživljaju, ali moram reći da je za mene nakon ovog izleta Bosna ostala lijepa i tužna. Lijepa u svojoj prirodnoj ljepoti, puna meni nedoživljenih vidika. A tužna jer sam imala osjećaj da u tim malim mjestima koje sam obišla vlada letargija. Istina, nisam obilazila veća mjesta i gradove. Nadam se i želim da tamo život teče!
Dubravka Marunčić