Konavle (30.10.2016.)
Ponovno jedan lijepi izlet i druženje, ovaj put u Konavle.
Na izlet nas je krenulo 43, a vozio nas je Dario Trojanović, vlasnik firme “Platanus”.
Dan je bio kao stvoren za šetnju i obilazak ljepota Konavala, sunčan, ugodne temperature.
Vodić nam je bio naš član Niko Baćan. Vrlo iscrpno nas je upoznao sa poviješću Konavala, uz anegdote iz svakidašnjeg života konavljana.
Prvo smo stali u Čilipima, kratko obišli crkvu Sv. Nikole , gdje nas je prije mise pozdravio mjesni župnik.Saznali smo da je to najmlađa župa , da je crkva nastala na mjestu crkve Sv . Antuna , iz kojeg vremena je na zidu južnog broda sačuvan reljef Uskrsnuća iz XVI stoljeća, o stradanju crkve u Domovinskom ratu i o obnovi.
Nezaobilazan je bio i posjet Zavičajnom muzeju Konavala, gdje se čuvaju vrijedni eksponati koji govore o životu i običajima Konavala u prošlosti i sadašnjost. Posebno su vrijedni izlošci starih konavoskih nošnji i poznatog konavoskog veza sa ženske nošnje, izrađeni od svile proizvedene u Konavlima .
Slijedio je put u Komaje, gdje smo se popeli do mjesnog groblja i stare crkve Sv. Luke, uz koje se nalazi i srednjovjekovna nekropola. Sa te uzvisine puca pogled na Konavosko polje koje dijeli Konavle na Gornju i Donju bandu, tj. sela smještena prema brdima i prema moru koja okružuju polje poput vijenca. Konavle ima ukupno 32 naselja, ima status općine, a sjedište joj je u Cavtatu.
Konavle je bilo naseljeno još u paleolitiku i neolitiku Ilirima, o čemu svjedoče ilirske nekropole, gomile. Epidaurum ( Cavtat ) je bio važno rimsko trgovačko – pomorsko sjedište. U srednjem vijeku bile su dio Travunije pod različitim vladarima . Konavljani su bili Bogumili o čemu svjedoče mnogobrojne srednovjekovne nekrolope (stećci) .
U 15. st. vlasnici su mu bili (istočnog dijela) vojvoda Sandalj Hranić, i (zapadnog dijela sa Cavtatom i Obodom) vojvode Petar i Radoslav Pavlović (granica je bila linija Pridvorje – Popovići). Dubrovačka republika otkupljuje 24.lipnja 1419. god. istočni, a 31. prosinca 1926.god i zapadni dio Konavala, za vrlo veliki iznos i proglašava ih svojim feudalnim posjedom, kojim je upravljao knez, izabran od Velikog vijeća na, prvo 6, a zatim na 12 mjeseci i nije smio biti uzastopce biran. Zemlja je bila podijeljena na desetine (decene), jedan dio je bio dodijeljen domaćim vlastelinčićima koji su imali svoje kmetove (66 obitelji), a ostalo stanovništvo su bili kmetovi.
Konavle su bili žitnica Republike, uzgajali su žito, povrće, voće, masline i vinovu lozu te krupnu i sitnu stoku.
Svi su imali obaveze i davanje prema Republici, što se mnogima nije sviđalo pa su nastajale i bune. Poznate su tri veće bune
Knez je imao određene ovlasti, kao npr. nadgledanje obrađivanja zemlje, gradnju javnih puteva i granica, zapovjadanje vojskom. Stolovao je u Kneževu dvoru u Pridvorju. Važnu ulogu u obrani Konavala je imao i kapetan koji je boravio u Cavtatu.
U slučaju ratne opasnosti narod se sklanjao u Cavtat, Sokol kulu, Molunat i rt Oštro.
Padom Dubrovačke republike i Konavle potpadaju pod Francusku.
U to doba Napoleon počinje graditi putove, prokopava se kanal kroz Konavosko polje (rijeka Kopačica), koji umanjuje plavljenje, što omogućava uzgoj vinove loze (plavca) kome je zemlja bogata naplavinama bila pogodna .
Slijedi austrijska okupacija, u kome periodu počinje i modernizacija. Kroz Konavle prolazi uskotračna priga Sarajevo – Zelenika (iz Hercegovine , kroz tunel, dolazi do Mihanića, preko Grude do Debelog Brijega) od koje se još vide ostatci kao u Pločicama (ukida se šezdesetih godina prošlog stoljeća). Grade se ceste, otvaraju škole, pošte i telegrafi. U Cavtatu počinje i turizam.
Konavle se i dalje razvija, nakon II Svjetskog rata gradi se moderna zračna luka u Čilipima, koja danas ima svjetski značaj, cvjeta turizam, u selima agroturizam, počinje uzgoj maslina i prozvodnja ulja, kao i posebnih sorata vinove loze, ali polje se gotovo nimalo ne obrađuje.
Mladi ljudi više ne žive od motike kao što su živjeli stari Konavljani, posebno Komajani.
Sve ovo, i još puno toga ispričao nam je naš Niko.
U Mikulićima se penjemo na ilirsku gomilu odakle puca pogled prema Moluntu i Rt Oštro, a zatim se vozimo kroz Radovčiće, Poljice, Pločice, pa na Debeli Brijeg, prolazimo kroz Palje Brdo, Vodovađu, kroz koji žubore izvori i od kuda se, za rimsko doba Epidaurum
(Cavtat) snabdjevao vodom“konalima” (lat. „ canalis“) po kojima su Konavle dobile ime.
Svuda uz put drvoredi visokih i elegantnih čempresa.
Penjemo se prema Dubravci i crkvici Sv. Barbare, najstarijoj kršćanskoj bogomolji u ovom kraju, uz koju se nalazi malo mjesno groblje i bogata srednjovjekovna nekropola sa velikim brojem dobro očuvanih stećaka koji su pod zaštitom UNESCO-a .
Na kraju nas dočekuje Sokol kula u Dunavama. Velebna građevina o kojoj postoje prvi pisani spomenici iz 1391.g. (tu su prije postojale ilirske gradine i rimske i bizantske utvrde), koja je tada bila utvrda bosanskih velikaša, a kupnjom Konavala postaje vlasništvo Dubrovačke republike. Dograđuje se i uređuje i služi za obranu i zaštitu stanovništva. Strada u trešnji 1667.g. a potpuno se napušta 1672. Do 1970. g., do kada je bila u vlasništvu Crkve, bila je dosta oštećena i devastirana. Tada je otkupljuje Društvo prijatelja dubrovačkih starina, obnavlja je i 2013. postaje dostupna razgledavanju.
Obnova i uređenje još traje, a sadašnji sadržaji nam svjedoče o životu utvrde u prošlosti zahvaljujući eksponatima i izvrsnom postavu, što je sve obogaćeno drugim sadržajima (kafić, galerija, suveniri…). Utvrda je i izvrstan vidikovac sa koga se vidi skoro cijelo Konavle i Konavosko polje, tako da smo uživali u ljepoti prirode i bojama jeseni.
Razgledanje povijesnih i prirodnih ljepota Konavala je potrajalo skoro do tri sata popodne. Želuci su se već bunili, pa je bilo vrijeme da krenemo u Lovorno, ili po konavosku u Lovornu u „Kamene dvore„, OPG obitelji Mujo ,gdje nas je čekao objed.
Putem do tamo nas je Anita Vlašić počastila čitanjem stihova konavoskog ameterskog pjesnika Vlaha Baule, koji toplo konavoskim dijalektom piše o svom kraju i obitelji.
Na ulazu u „Kamene dvore„ suhe smokve i rakija za dobrošlicu, a zatim ukusan ručak (juha od tikve, šporki makaruli i tora od rogača), sve „zaliveno“ domaćim vinom.
Sve je to bilo začinjeno dobrom pjesmom uz gitaru našeg nezaobilaznog Teša.
Bilo je tu i pjesme i plesa, i valcera i rock and rolla, plesali su i malo stariji i malo mlađi.
Iskazala su se mlada srca udrugara.
I u neko doba „cio ne cio, vajalo je pu doma“
Prije rastanka, na Zvekovici, naš Niko je pokazao svoju lirsku dušu recitirajući nam Jesenjina, Ujevića i Byrona.
U Mlinima i Srebrenom smo ostavili župljane, a mi ostali polako do Grada .
Ovo je bio još jedan, kao što su bili i prethodni i kao što će biti i budući, nezaboravan izlet.
Adio svima do novog druženja.
Ranka.