Izlet na Brač od 8. do 11. 10. 2015.
Udruga je ponovila izlet na Brač, sada u novom sastavu.
Nas 16 i vozač Pero krenuli smo u četvrtak ujutro sa Pila, puni elana i u dobrom raspoloženju, sa kartom Brača i detaljnim planom putovanja i razgledanja Brača u naredna tri dana, koji nam je podijelila Nada Zanze. Gospođa Dubravka Marunčić je bila oboružana vodičem Brača i skoro cijelim putem nam je čitala o znamenitostima pojedinih naselja.
Put do Makarske je bio ugodan, a tamo nas je dočekala makarska riva sa usidrenim kočama i kašetama svježe ribe.
Trajektom smo stigli u jesenjem suncem okupan Sumratin i krenuli u razgledavanje crkve Sv. Martina koju su sagradili franjevci iz Bosne u 16. st., a 1747.godine je književnik fra Andrija Kačić Miošić osnovao i Franjevački samostan.
Kroz samostan, crkvu i muzej nas je proveo fra. Božo Vuleta, upoznavši nas sa samostanom i drugim znamenitostima starih bračkih bogomolja.
Slijedila je Povlja, malo ribarsko mjesto, koje danas živi od turizma. Poznato je po crkvi Sv. Ivana Krstitelja, podignutoj na mjestu ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, na podu čijeg oltara se nalazi ranokršćanska krstionica u obliku grčkog križa, iz 6. stoljeća. U blizini su ostaci benediktinskog glagoljaškog samostana iz 11. stoljeća poznatog po Povaljskoj listini i Povaljskom pragu, dokumentima pisanima na bosančici, koji se čuvaju u muzeju u Pučišćima.
O povaljskim znamenitostima detaljno nas je informirao ljubazni domaćin, gospodin Mirjan.
Nakon toga je uslijedio kratak obilazak Novog Sela, sred kojeg dominira crkva Sv. Ante, a fasciniraju krovovi popločani bijelim kamenim pločama, kao i na većini starih kuća na otoku Braču.
A onda dolazak u Selca, divno mjesto, koje je tijekom Drugog svjetskog rata bilo skoro potpuno spaljeno od strane talijanskog okupatora, a mnogi stanovnici morali u zbjeg u El – Shat.
Selca su rodno mjesto mnogih uglednika hrvatske književnosti i znanosti.
Sada mjestom dominira nova kamena šetnica i crkva Krista Kralja u kojoj se nalazi Meštrovićev kip Isusa izliven u bronci od topovskih čahura zaostalih iz Drugog svjetskog rata, prikupljenih po okolnim mjestima.
Tu se nalazi park i bista Lava Nikolajevića Tolstoja, postavljena nedugo nakon piščeve smrti,
kao i „ Zid od poezije“, na kome su ploče sa uklesanim stihovima velikana hrvatske književnosti Dragutina Tadijanovića: “I kada nas ne bude, sjati će sunce nad oranicama“
Dan je odmicao, a još puno toga je trebalo vidjeti, pa smo bez odmora krenuli ka Gornjem Humcu, jednom od najstarijih mjesta na otoku. Mjestom dominira barokna crkva Sv. Nikole u kojoj se čuva triptih Jurja Dalmatinca i kameni reljefni triptih iz škole Nikole Firentinca.
Cijeli krajolik kojim smo prolazili bio je okićen jesenjim bojama makije, vrijesa, maslinicima i vinogradima, borovom šumom, a najviše su plijenile pažnju kamene gomile i suhozidi koji su služili za sprječavanje erozije i čuvanje vlažnosti tla te kamene kućice za obranu od vjetra i kiše, nastali radom vrijednih ruku težaka.
Slijedila su Pučišća, smještena u dubokom zaljevu, sa svojim kamenim palačama i baroknim zvonikom i crkvom Sv. Jeronima iz 18. stoljeća.
Klesarska škola je bila zatvorena, ali ipak smo na njezinom pročelju i u vrtu uspjeli vidjeti neke uratke mladih klesara.
Već ogladnjeli krenuli smo prema Dolu, malom mjestu sa dosta napuštenih kuća. od kojih su neke obnovljene i pretvorene u konobe. U jednoj od njih smo kušali brački specijalitet, tortu hrapačušu koja je dobila ime po kamenu, jer izgledom podsjeća na istoimene kamene stijene koje se nalaze u okolini mjesta.
Iznad samoga mjesta nižu se mnoge starohrvatske crkvice, od kojih se posebno ističe crkvica Sv. Petra iz 11. stoljeća u kojoj je sačuvano najstarije crkveno zvono na otoku Braču.
Okrijepljeni kaloričnom tortom uputili smo se prema Postirama, poznatima po ribljoj industriji, od koje je malo toga ostalo, a posebno po tome što je tu rođen veliki hrvatski pjesnik Vladimir Nazor.
Nakon kratke šetnje rivom i fotografiranja, nastavili smo put ka Splitskoj luci preko koje se u prijašnja vremena izvozio brački kamen u dalmatinske krajeve i u cijeli svijet.
Sada je to lijepo turističko mjesto koje nas je dočekalo sa suncem na zalasku.
Noć je već padala kada smo stigli u Supetar gdje ćemo se smjestiti i od kuda ćemo u naredna dva dana kretati u razgledavanje ostatka otoka.
Dočekao nas je nasmijani mladić Duje, vlasnik hostela „D&D“.
Nakon razmještaja po sobama hostela krenulo se u spremanje večere.
Bili smo umorni i poprilično gladni pa je zelena menestra koju su za sve spremile sestre Miljanović (tj. kako su rekle, njihova majka) začas planula. Bilo je tu i ukusne pečene svinjetine koje su spremile sestre Hajmut i još mnogo slanih i slatkih delicija, djela vrijednih ruku žena Udruge.
Umorni i siti, dobrog raspoloženja, nakon kratke večernje šetnje po mjestu, krenuli smo na počinak, jer nas je sutra čekao naporan program.
U petak smo imali sreće sa vremenom, bilo je poluoblačno, ali suho vrijeme, pa je planirani izlet u Škrip i Pustinju Blaca prošao dobro.
Prvo smo se odvezli u Škrip, najstarije mjesto na otoku, bogate povijesne tradicije.
Nađene su iskopine i zidine iz ilirskog doba (gradina ), sarkofazi iz grčkog doba (i 1600 g.p.k), a posebno iz rimskog doba (rimski mauzolej i kipovi rimskih bogova, posebno vrijedna dva kipa boga Herkula). U Muzeju otoka Brača, kroz koji nas je provela mlada kustosica Andrea, bilo je i dosta eksponata srednjovjekovne i novije povijesti skupljenih na samom otoku.
Na jednom zidu se nalazi ploča zahvale predsjednika Čilea, koji zahvaljuje vrijednim sinovima i kćerima Brača koji su doselili u tu zemlju i ostavili dubok trag u kulturi i gospodarstvu.
Inače između dva svjetska rata, u doba peronospore i filoksere puno mladih ljudi i žena je iselilo sa Brača i ostale Dalmacije u zemlje Južne Amerike.
U Škripu smo obišli i Muzej ulja, gdje su izloženi eksponati koji svjedoče o starom načinu prerade maslina u ulje.
Zatim je uslijedio put prema fascinantnoj i teško pristupnoj Pustinji Blaca.
Oni koji su se osjećali sposobni spuštali su se stazom oko sat vremena do građevine nastale u stijeni u 16 st, kad su bogumili došli na otok i nastanili se u pećine, postupno gradeći domaćinstvo, uzgajajući: lozu, masline, ovce i koze, te pčele, praveći vino, ulje ,sir i med, koji su izvozili u okolne zemlje, bogateći se i kupujući imanje i brodove. Njihovi proizvodi su dospijevali i na europske dvorove, kao na dvor cara Franje Josipa. Svećenike su davali nasljedno iz svojih obitelji, a zadnji je bio Nikola Miličević mlađi, umro 1963.g. koji je bio i znanstvenik, svjetski poznat astronom, školovan u Beču. U Blacama još postoji, izvan upotrebe, veliki teleskop kao i bogata knjižnica sa preko 8000 knjiga.
Do polovice prošlog stoljeća tu je bila i škola do 6 razreda za djecu iz okolnih sela.
Nakon napornog uspona u povratku i kratkog odmora, odvezli smo se na Vidovu Goru, najviši vrh naših otoka ( 778 m), sa koje puca divan pogled na Bol, Zlatni Rat, Hvar, Paklenske Otoke i Vis.
Tu je začeta ideja da Udruga dogodine organizira izlet na Vis.
U Bolu smo prošetali rivom, popili kavu i posjetili vinariju „ Prva dalmatinska vinarska zadruga“.
Na povratku smo svratili u Nerežišće, koja imaju fantastičan prirodni fenomen za koji se vjeruje da je oko 100 godina star, a to je Crni bor na krovu crkvice Sv. Petra. Bor je izraslo među kamenim pločama na krovu crkve, te je pod ovim neprikladnim uvjetima ostao malen i zakržljao, pa kao takav zaista predstavlja prirodni bonsai.
U dobrom raspoloženju smo se u sumrak vratili u hostel. Spremala se večera, a na jelovniku je, uz ostale blagodati, bio crni rižot naše Mare, koji je bio za prste polizati.
Kroz noć je počela pljuštati kiša, sve do jutra, ali to nas nije omelo da nakon doručka ponovo krenemo u obilazak. Došao nam je i novi vozač Darijo, koji je zamijenio Pera i odmah se uklopio u naše društvo.
Prvo smo obišli galeriju Ivana Rendića, poznatog bračkog kipara koji je autor poprsja poznatih Hrvata (Gundulića, Dežmana, Andrije Kačića Miošića, Eugena Kumićića) pa i okrunjenih glava (Cara Franje Josipa i njegove Sissi), te nadgrobnih spomenika i mauzoleja na supetarskom groblju.
Posjetili smo i Župnu crkvu navještenja Marijina, u Supetru, koja sa svojim zvonikom dominira mjestom, u kojoj su tekle priprema za popodnevno vjenčanje, a časna je svirala na orguljama.
Uz povremene pljuskove, autobusom smo krenuli ka Mirci (čije ime dolazi od latinske riječi murum – zid), a zatim u Sutivan, gdje su uz jako jugo valovi udarali o rivu.
Kroz crkvu Gospe od Uznesenja iz 15. stoljeća provela nas je časna iz reda Služavke Malog Isusa.
Kiša je malo posustala pa smo u miri obišli divnu uvalu Bobovišća n/m, u kojem je živio i stvarao Vladimir Nazor, te Ložišća, kojim dominira najljepši zvonik na cijelom Braču, izgrađen po Rendićevu nacrtu.
Milna sa svojom marinom, prelijepa uvala, sa crkvom Sv. Ivana, fontanom Ivana Rendića i kastelom Cerineo, bila je zadnje mjesto u kojem smo se zaustavili i prošetali, jer je kiša jako padala i kroz Dračevicu i Donji Humac smo se samo provezli.
Vratili smo se u Supetar u hostel.
Neki su od nas, usprkos kiši, obišli mjesno groblje, poznato po nizu spomenika, posebno po
Rosandićevu mauzoleju obitelji Petrinović, mauzoleju obitelji Rendić i Rendićevoj „Pieta„ u bronci koja je nadgrobni spomenik obitelji Franasović.
U hostelu se u to vrijeme zgotovljavala večera, a na redu su bili šporki makaruli gospođe Pave, koji su kao i uvijek bilo odlični.
Društvo je bilo raspoloženo, ali umorno i pomalo promrzlo, pa je odmor i san u toploj postelji svima dobro došao.
U nedjelju ujutro strka, pakiranje, pospremanja, skupljanje smeća, pranje suđa, da ne ostane, ne daj Bože, nešto neuredno iza nas .
Prije trajekta dekorativni kapućin u kafiću „Lanterna“ ,pozdrav s Dujom i put ka kišnom i sivom Splitu.
Za tri sata, koliko smo imali slobodno, obišli smo Galeriju Emanuela Vidovića, Katedralu Sv, Duje (samu crkvu , riznicu, kriptu Sv. Lucije) i popeli se na zvonik s kojega se vidi cijeli Split i okolni otoci.
Bili smo i u Jupiterovu hramu, gdje se spaja kultura starog Rima (svod- kupola) i ranog kršćanstva (poznata ranokršćanska krstionica u obliku grčkog križa sa hrvatskim pleterom, donesena iz starog Solina).Na zidu je brončani kip Ivana Krstitelja, rad Ivana Meštrovića.
Na kraju tripice i pašticada uz čašu piva ili vina kod „Fife“, pa put ka Gradu.
Nešto zbog dobrog objeda, a nešto zbog kiše, koja je cijelim putem pljuštala, bili smo mirni i sneni. Uz jedno kratko zaustavljanje u Neumu, stigli smo u Grad oko 19 sati,
Na Pilama smo se razišli puni dojmova, kako o ljepoti otoka Brača tako i o lijepom druženju, sa željom da uskoro negdje drugdje slično ponovimo.
Ranka.