Dubrovčani na Igmanu
Eto, sretni smo se vratili, Grad i internetski svijet zabavili, naravno, zahvaljujući Nadi i Dijani. Tko je pogledao fotke ne zna koja je slađa, a koja luđa. ma kakve Bačvice i kakav picigin, ovo je fora, ovo je štos, biti na snijegu gol i bos.
A Igman snijegom pokriven i suncem okupan, pa kud ćeš boljeg ugođaja. Razmilila se morska čeljad, pa pune pluća nekim drugim zrakom, zovu ga planinski, tu i tamo se grudaju i malo povaljaju, slikavaju guste jelke okićene debelim naslagama snijega. Divota!
Ali mi iz Udruge ne stojimo na mjestu. Puno je toga još za vidjet. Bjelašnica, na primjer. Puno ko’ Šipak, nemaš se gdje okrenut: automobila raznih registracija, ljudi sa skijama i sanjkama sa djecom i bez djece, a mi tek šetači i promatrači koji su, na kraju, svoje utočište našli u hotelu “Maršal”, gdje je direktor i dio posluge zapravo dubrovačka škola. Naravno, nije izostala razmjena posjetnica i povoljnija ponuda za ljetni boravak.
Posjetili smo i Sarajevo i zadržali se na Baščaršiji: ušli u Katedralu, vidjeli vječnu vatru i spomenik Papi, džamiju, prošli kroz Bezistan, u tržnici kupovali kajmak, u hotelu “Europa” popili kapućin i na kraju pojeli ćevape u “Želje 2”. Sarajevo je bilo ljubav mnogih pisaca, pjesnika i pjevača. Sad se bori, muči se. Trebat će vremena da vrati dostojanstvo predratnih dana. Ali nitko bolje od Iva Andrića nije već davnih godina opisao i današnje stanje grada: “…. i u koje god doba dana i sa kojeg god uzvišenja bacite pogled na Sarajevo, vi uvek i nehotice promislite isto. To je grad. Grad koji i dotrajava i umire, i u isto vreme se rađa i preobražava.” To je Sarajevo i danas.
Nedjelja, dan za povratak, a u zoru počeo padati novi snijeg, suh i krupan. Vozač kaže: “Nema čekanja, da ne bude klizanja.” Sve je dobro prošlo do glavne ceste, a onda pravac Konjic. Tamo je bila dogovorena janjetina u restoranu “Orahovica” i posjeta dobro čuvanom i očuvanom, najvećem skloništu izgrađenom na ovim prostorima poslije Drugog svjetskog rata, zapravo operativnom centru za slučaj bilo kakve opasnosti ili nepogode. To podzemno čudo arhitekture i tehnike gradilo se 27 godina i koštalo milijarde dolara. Danas je to spomenik nekom prošlom životu i vremenu. Uglavnom, hvala Nadi što nam je omogućila taj nesvakidašnji doživljaj uživo.
Eto, kao i mnogi izleti do sada bilo je ludo i nezaboravno.
Do sljedećeg viđenja, pozdravlja vas DAVORKA