Sokol grad

Ako u jednom danu posjetite Sokol grad za kojeg iskopine svjedoče na kojem život postoji još i prije 4000 godina, lokalitet rimokatoličke crkvice Sv. Barbare izgrađene uz nekropoli stećaka iz razdoblja 14. – 16. stoljeća i posjetite Đurovića spilju čija se starost procjenjuje na 5000 godina, a vi živite u 2013. godini na tom istom prostoru zasigurno se ne osjećate puno drugačije nego su se osjećali oni, zbog kojih su stajaći monumentalni znameni ostali na istom mjestu postavljani istok – zapad (noge su postavljane prema istoku), i dalje nakon toliko stoljeća nijemo svjedoče s natpisom / slikom ili bez ičega „Ne zgazi ovi kam on je spomen da iza svake slave i velikih pobjeda stoje sve sami lični porazi“.

Dunkve, izlet je počeo kad se konačno autobus s Pila zaputio put Konavala, s „akademskim“ kašnjenjem od 15 minuta, a pod voditeljskom palicom vjerne članice gospođe Jasne. Usputno su se ukrcalo još članova Udruge kao i naš domaćin Niko. Nakon kratke pauze za kavu u 1030 smo bili u Sokol gradu i sudjelovali u svečanom otvaranju obnovljenog grada – utvrde. Obnova je trajala godinama i nakon utrošenih 7.000.000,00 kn tek je došla u treću fazu. Preostale su još dvije. Otvaranju su nazočili predstavnici resornog Ministarstva, Županije, Grada i Općine, a svečanost su uveličali svojom nazočnošću i nastupom i straličarskim turnirom Samostreličari iz Raba i Dubrovački trombunjeri. Sokol grad nijesu samo naseljavala dubrovačka vlastela, koja ga je abandonala 1670. godine. Sokol grad čine tisućljeća neprekidnog života na tom lokalitetu i to od brončanog doba, Ilira, starih Grka i Rimljana i na koncu Slavena, Srba i nas Hrvata. Sokol grad je arheološki bogati lokalitet koji krije tisućljetnu tajnu izmjene života na jednom lokalitetu, a kojega su djelomično „zagrebali“ arheolozi današnjice i predstavili nam ga u novoobnovljenom znanju u Kaštelanovoj kući grada – utvrde. Društvo prijatelja dubrovačke starine obnovilo je Grad i pretvorilo u mjesto gdje i najmanji povjetarac priča neku od legendi prošlih vremena, ali kao što to natpis na jednom od stećaka s natpisom kaže: „ovdje se glasovi odljepljuju iz riječi i nitko nikoga ništa ne razumije“. Ovaj tihi, monumentalni, tisućljetni, životopisan i prelijepo obnovljen Sokol grad ostavlja prostora za demant natpisu s stećka: „…ne plašim se ja vlkova već ljudi, da je po vlkovima ovaj biljeg bi vjetčnost nadživio“, jer u ovom slučaju je ljudska ruka zamrznula prošlost i od „lokalnog kamenoloma“ za izgradnju lokalnih stambenih objekata, izvukla maksimum i produžila vijek ovog grada života i legendi u vječnost. Sokol grad je lokalitet kojega treba posjetiti jer je doživljaj nekadašnjih života neopisiv čovjekovoj elokventnosti. Sa Soko grada, ispod kojeg se nalazi i memorijalna i grobišna crkva Gospe od Sokola, pruža se jedinstven i najcjelovitiji pogled na čitave Konavle. Godine 1391. tadašnji gospodari Konavala, braća Sanković, ustupaju Dubrovačkoj Republici čitavu oblast s tvrđavom Sokol, a u konačno vlasništvo Republike tvrđava dolazi 1423. godine. Dubrovačka Republika je obzirom na stratešku važnost ove tvrđave u nju neprestano ulagala, te je tvrđava raspolagala cisternom, zgradom za streljivo, skladištem vina i hrane, stanom Kaštelana koji je upravljao Soko kulom, stražarnicama, zgradom za vojnike, te zgradom za smještaj žena i djece iz obližnjih sela u slučaju ratne opasnosti. Popeti se na vrh ove tvrđave i danas izaziva osjećaj strahopoštovanja i divljenja u izuzetno promišljen obrambeni sustav povijesne Dubrovačke Republike unatoč gužvi i čekanjima u penjanju i spuštanju.

Nedaleko od Sokol grada u tišini vrhova brdašaca gornjih Konavala stoljećima leže na istoj ledini kameni biljezi jedne vjere, naroda i vremena. Stećci su prvi projekt kojeg zajedno kandidiraju za UNESCOvu zaštitu Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora kao jedinstvenu kulturnu baštinu. Većina ih je neoslikano monolitno kamenje za koje postoji pretpostavka da su stariji i od samih zapisa. Različitih su veličina, oblika i dimenzija, a ovisno o platežnoj moći umrle osobe neki su i oslikani, a na nekima postoje i zapisi na bosanćici. Stećke su za svoje nadgrobne spomenike koristili Bogumili – pripadnici bosanske crkve (patareni). Osim stećaka od kojih su neki oslikani plitkim reljefom, na lokalitetu se nalazi crkva sv. Barbare sagrađene 1889., nastale na mjestu starije crkve. Lokalitet je omeđen suhozidom uz koji je jedna prapovijesna gomila (tumul). Groblje ima dva ulaza u koje su ugrađene po dvije nadgrobne ploče. Neposredno uz groblje prolazila je cesta koja je iz unutrašnjosti Hercegovine vodila u Konavosku dolini, a bila je u uporabi od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. Posljednji ukop na ovom groblju obavljen je 1966. godine

Autobus je sa 48 članova udruge i njihovih gostiju skrenuo s puta te se na par minuta zaustavio na prostoru samostana u Pridvorju. Uz slikavanje ispod Platana mogla se posjetiti obnovljena crkva koja je u ratu u potpunosti bila devastirana.

U restoranu za samoposluživanje za osoblje u zrakoplovnoj luci u Ćilipima članovi udruge su se okrijepili zdravim domaćim objedom te posjetili još jednu znamenitost u koju se ulazi kroz sam restoran. Samo 25 m ispod same sletno uzletne piste aerodroma u Ćilipima nalazi se Đurovića spilja (procijenjena starost 5000 godina, 9000m3 prostora, širine 156 m, najviša visina 10 m, 16°C pronađeni ostaci iz željeznog i brončanog doba). Ova, danas turistička atrakcija nijemi je svjedok prirodne ljepote i života kojega mi obilježavamo još jedino na lenti vremena. Svojim stalaktitima i stalagnitima u prekrasnoj igri svjetlosti i sjena umjetnog osvjetljenja potvrđuje da je priroda apsolutni umjetnik nad umjetnicima i da je njezina inspiracija iznad svake ljudske inspiracije čiji je svijet vječne tišine šteta buditi i najmanjim zvukom kojega proizvodi čovjek, makar svaka tišina ima svoj.

Danas smo osim uživati u ugodnom društvu „Nadine čejadi nazbilj“, mogli i naučiti nešto o sebi samima iz prikaza ovog ovozemaljskog života generacija različitih ljudi kroz tisućljetne generacije, jer povijest je ipak učiteljica života. To novo iskustvo ili pak znanje nosimo sami sa sobom dal’samo kao povijesne činjenice ili smo pak upili neka nova saznanja i na taj način unaprijedili sebe na korist sebi i svojoj okolici. Na stećku iz 1094. godine kad biješe suša pa u nebu ne bješe nijedne suze za pokojnika stoji i ovaj dio teksta: „…Ti koji pročitaš moj kam, možda si hodio do zvijezda. I vratio se, jer tami nema ništa do ponovo ti sam. Čovjek možje vidjeti ono tšto nije vidio, tčuti ono tšto nije tčuo, okusiti ono tšto nije okusio, biti tami gdi nije bio, al uvijek i svagdi, samo sebe može najti ili ne najti.“

Za zaključiti je da se osnovna misao tako velikog, a ipak malenog bića zvanog čovjek na kojega se na koncu ipak navaljuje „nekakav“ kamen, nije puno promijenjen kroz sva tisućljeća rađanja, življenja, umiranja, traženja, borbi, gubljenja, pobjeda, ljubovanja, strahova, kažnjavanja… svi pokušavamo živjeti bolje i iza sebe ostaviti nešto po čemu će nas se sjećati, možda prepoznavati kao Ilire po gomilama, Grke po amforama, Rimljane po vilama, novcu, fibulama i sl., paratene s naših prostora po monolitnim biljezima – stećcima, staru dubrovačku vlastelu po strogosti i čuvanju pravila makar gazili i najsvetije – ljubav… što li mi ostavljamo iza sebe u našoj putničkoj prolaznosti ovom stazom života?

„A se leži Ljubljen u Vrhbosni rožden v Vrhbosni zakpan na svojini na plemenitoj. Ja bjeh onaj tkoji cijel život na raskrsnicam stajah, razmišljah, oklijevah. Bjeh onaj tkoji se pitah kak to da nebo ne stari a iz njeg se stalno radžaju nova i nova godišnja doba. I u sobi gdje bjeh bješe prozor, a iza prozora beskraj. Al ja uporno gledah u pod. I mišljah mojom smerti sve tće to konečno stati. Al nije i moja smert sve starša i sve tješnja je. Kam mi usječe Dražeta a zapis upisa Husan ne da pokažu da bjeh vetć da me višlje neima. LJeta gospodnjeg 1258.“

Hvala Nadi, Jasni i Niku za ovaj put po stazama prošlih dana Konavala!

A.P.