Popodnevna šetnja autobusnim kabrioletom po Dubrovniku i Župi
U nedjelju , 30. rujna 2012 oko 15 sati krenuli smo po sunčanom vjetrovitom vremenu sa stajališta Pile. Imali smo svi slušalice koje su nam omogućile slušati zanimljivosti o onim dijelovima grada kojima smo se upravo vozili. Tako smo se uputili preko Boninova prema Gruškoj obali te skrenuli preko Batale na Lapad. Prošli smo taj sjenoviti poluotok pun zelenila što ga stvaraju stabla, grmovi te zasađene cvjetne lijehe, a posebnu ljepotu davaju lijepe kuće i vile što su tamo sagrađene još davnih vremena. Također smo slušali podatke o lijepim hotelima kao što su „Imperial“, „Bellevue“, hotelsko naselje Babin Kuk i drugi.
Vrativši se nakon tog obilaska ponovo prema gradu krenuli smo iza grada te čuli zanimljivosti o životu Grada u njegovoj slavnoj prošlosti: čime su se ljudi bavili, kao na pr. raznim obrtima, pomorstvom, trgovinom te o njegovim istaknutim građanima.
Put nas je vodio „gornjim putem“, t.j. ulicom Kralja Petra Krešimira IV na Viktoriju, što mi je bilo drago jer tu živim. Prošavši ulicom Frana Supila pokraj divnih hotela „Argentina“ i „Excelsior“ došli smo na Ploče te krenuli prema priključku na Jadransku cestu. Krenuli smo u pravcu rijeke Omble i stigli do veličanstvenog mosta Franjo Tuđman gdje smo se svi iskrcali da bismo se divili jedinstvenom pogledu na suncem obasjanu morsku pučinu i naše lijepe otoke Elafite.
Nakon stanke krenuli smo dalje i stigli do vidikovca sa kojega se vidi Grad, otok Lokrum i modra morska pučina obasjana suncem, iskrcali smo se da bi se osvježili pićem. Sa vidikovca se vidi dio oko samostana Sv. Jakov koji se zove Višnjica, a imali smo i priliku razgledati ruševine crkvice Sv. Orsule, do koje se sa vidikovca spuštaju stepenice kroz lijepo uređeno zelenilo.
Nakon ove duže stanke napustili smo područje Grada i uputili se u Župu. To je pitom, pomalo brežuljkast kraj, obrastao gustom mediteranskom florom, po kojemu su posijane lijepe kućice. Stigli smo u Mandaljenu gdje smo posjetili spomenik palim braniteljima Domovinskog rata koji se nalazi u neposrednoj blizini crkve Sv. Magdalene. Tu smo se svi fotografirali, a bio je to i trenutak ganuća i molitve za naše hrabre junake.
Bilo je oko 17 sati kad smo napustili Mandaljenu i nastavili vožnju za Čibaču gdje smo stali pred restoranom „Čibača“. Tu su nas domaćini dočekali aperitivom – domaćom orahovicom, rakijom i suhim smokvama. To je divna taraca smještena u tišini, usred stabala i cvijeća – tako da sam imala dojam da se nalazim u nekom malom raju zemaljskom. Uz čevapćiće sa roštilja, pržene krumpire i piće zametnuo se razgovor, smijeh i konačno pjesma uz Tešovu gitaru i Perovu harmoniku, te četiri ženska i četiri muška pjevačka glasa. Ovima su se uskoro pridružili i ostali te je veseli ugođaj sve više rastao uz naše poznate drage pjesme.
Usprkos mojem umoru toga dana zaboravila sam na sve i odala se vedrom i nasmijanom raspoloženju sve do završetka ovog predivnog izleta. Oko devet sati uvečer moralo se ipak krenuti natrag prema Gradu. U našem „okogradskom“ vozilu, uz jak večernji vjetar i dalje se razlijegala pjesma onih najupornijih sve dok se nisam iskrcala na Pilama.
Ovaj će mi izlet ostati u nezaboravnoj uspomeni. Hvala našoj Nadi na svemu!
Nataša