KORČULA (06. – 07. 04.2024.)
Na Korčulu smo krenuli vrlo rano, u subotu, da bi na vrijeme stigli na trajakt u Orebiću. Autobus je bio skoro pun, jutro je najavljivalo lijep dan,a i vremenska prognoza je predviđala lijepo vrijeme za taj vikend. Čekalo nas je dosta obilazaka u subotu. Rapoloženje udrugara, kao i uvijek, je bilo dobro.Mlad i dobar vozač, autobus udoban, kilometri su brzo prolazili. U Orebić smo stigli brzo. Kratka vožnja trajektom i na tlu smo Korčule, otoka koji je šesti po veličini na Jadranu. Bila je naseljena već u starijem kamenom dobu o čemi svjedoči Vela Spila u blizini Vele Luke. Nastanjivali su je Iliri, Grci ( došli su sa Visa i iz Sirakuze) i dali su joj ime Korkyra melaina , a kasnije Rimljani, Corcira nigra ( crna – misli se zbog gustih borovih šuma kojima je bila bogata i koje su joj davale tamnu boju).Potom njome vlada Bizant. U 10.st je u sastavu Neretvanske kneževine, pa Zahumlja, pa Venecije, zatim Hrvatsko-ugarskog kraljevstva U 14 st. je pod vladavinom Tvrta I Kotromanića. Kratko je bila i pod vlašću Dubrovačke Republike u 15. st., a od 1420. do 1797.je pod Venecijom , što se u Korčuli prepoznaje na svakom koraku. Svuda se nailazi na kipove krilatog lava, simbola Mletačke Republike.
Nas je Korčula dočekala okupana jutarnjim suncem, uspavana. Turistička sezona još nije počela.Nakon kratkog odmora i jutarnje kave krenuli smo u obilazak. U grad smo ušli popevši se uz skaline i kroz vrata koja se nalaze u tvrđavi Velikih vrata – Revelinu, koja je prepoznatljiv znak Korčule,nalazi se i na njenom grbu.Dio je fortifikacijskog sustava koji su posebno gradili i održavali Mlećani radi obrane od Osmanlija, neprijatelja koji je prijetio sa kopna. Bilo je tu i drugih tvrđava,pravokutnih i zaobljenih, ali samo se nekoliko njih, kao i dio zidina očuvao, jer je prestankom opsanosti od Turaka njihovo održavanje posustalo, pa su se neke urušile, a neke su i srušene . Sam grad Korčula je građen planski, ima oblik riblje kosti,raspored ulica i kuća je takav da se može dobro provjetravati . Kuće i palače su ukrašene balkonima, pročeljima , grbovima plemstva , dovratnicima. Prevladava gotičko- renesansni stil iz 15. i 16. st. Gradili su ga domaći graditelji po kojima je Korčula bila poznata, od vrničkog i korčulanskog kamena . Poznati graditelji su bili Karlići, Pomenići, Hranić- Dragoševići i posebno poznata obitelj Andrijić, braća Petar i Marko koji su sudjeloveli i u gradnji Dubrovnika.
Prvo smo obišli Opatsku riznicu sv. Marka, smještenu u bivšem biskupskom dvoru. Osnovana je 1952.g. U njoj su izloženi brojni vrijedni eksponati. Šteta što nismo imali adekvatnog vodiča kroz ovu bogatu zbirku. Posebno se ističe misno ruho, bogato vezeno, biskupski tron i žezlo. Zidove krase mnogobrojne vrijedne slike renesansnih i baroknih italijanskih slikara. Najpoznatiji i najvrijedniji je poliptih “Bogorodica sa svecima” rad domaćeg slikara Blaža Jurja Trogiranina iz 1431. g. Bogata je i numizmatička zbirka iz helenskog doba pa do 20. st. Neizbježni su zavjetni darovi i zavjetne pločice od srebra i nakit . Tu su i vrijedna pisana djela, razni kodeksi. Najpoznatiji js Korčulanski kodeks iz 12. st .i notni neumatski zapis.Vrijadna je i zbirka “Stara kuhinja”, glineno i keramičko posuđe izvađeno iz rimskih grobova iz 1. st. i sa bizantskog broda stradalog u 6. st. Vrijedan i bogat postav, ali je šteta što nije u većem prostoru, jer bi bilo ljepše i preglednije.
Vrijem je odmicalo pa smo požurili u Katedralu sv. Marka,smještenu odmah uz riznicu. Velebna crkva koja je građena u 15. i 16. st. ( buskupija je osnovana 1301.g. ) , gradili su je domaći majstori.Sv Marko je bio zaštitnik grada i župe, a danas je samo zaštitnik župe , a od 18. st. zaštitnik grada je sv, Todor, čija se kapsa ( kasa kako kažu domaći ) sa relikvijama nalazi u kripti katedrale. On je i zaštitnik bolesnih, pa kada se netko razboli kasa se otvara i sv. Todor iz nje ozdravljuje .Katedrala je četverobrodna, brodovi su se s vremenom dograđivali.1557.je dobila orgulje oslikane slikama Tintoretovih učenika, a olatar joj krasi oltarna pala “Sv. Marko sa sv. Bartolomeom i sv. Jerolimom” rad samog Tintoreta.Od vrijednih dijala novijeg datuma su brončani kip sv. Vlaha rad Ivana Meštrovića i kip Isusa Krista rad Frana Kršinića. Samu katedralu rese i mnogobrojni oltara, a vanka se podiže visoki zvonik.
Odmah preko puta se nalazi palaća Gabrielis u kojoj je smješten Gradski muzekj Korčule.Muzej je otvoren 1957. godine zaslugom Vinka Foretića, Cvita Fiskovića, Vekemira Lozice i Vicka Jeričevića. Nedavno je obnovljen, a posebno zadivljuje lijepo pročelje paleče i moderno uređen postav. Uz skaline od podruma, gdje je smještena arheološka zbirka iz rimskog doba ( potopljena galija sa anforama ) pa preko prizemlja, dva kata i potkrovlja vodi lenta vremana sa istaknutim važnim datumima višetisućljetne povijesti otoka i grada. Muzej ima 24 zbirke arheološku, etnografsku ,zbirku tradicionalne brodogradnje,zbirku kamenoklesarstva, glazbenu, pomorsku,prirodoslovnu….Kroz muzej nas je vrlo detaljno provela gospođa Marija Hajdić, ravnateljica. Svakako treba istaknuti Lumbardsku psefizmu (odluka narodne skupštine), grčki dokument isklesan u kamenu . U ovom muzeju se nalazi kopija i fotografija ulomaka, a orginal je u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Svakako tu su vrijedni eksponati kamenoklesarstva , po čemu je Korčula poznata ,kao i brodogradnje .Kopija vrijednog spisa, čiji je orginal u privatnom vlasništvu,Statauta grada i otokaKorčule iz 1214. godine, kojim je bio uređen način života , način gradnje, koji je najstariji pravni dokument te vrste u ovom dijelu Europe. Na katu na kome je balkon koji gleda na trg, je prostor u kome je postavljen namještaj plemičke obitelji,a na vrhu je kuhinja , izlošci namještaja i posuđa iz prošlih vremena . Ne smiju se ne spomeniti vrijedna kiparska djela Frana Kršiniča i Iva Lozice, učetelja i učenika, dva vrhunska kipara novijeg doba iz Lumbarde. Posebno je lijepa bista Frana Kršinića, djelo mladog Lozice , koji je prerano izgubio život u fašističkim zatvotima Italije.
Puni dojmova hitamo u Marko Polo interpretacijski centar, moderno obnovljen i otvoren prošle godine.Kroz muzej nas je proveo mladi povjesničar Vicko Marelić. Kako dokumeti i povijesni podaci govore Marko Polo je rođen u Korčuli 1254.g. Otac i stričevi su bili trgovci, putovali su put istoka, putevima svile, a na taj se put sa njima otisnuo i Marko kada je imao 17 godina . I kako kasnije kazuje dosta vremena je putovao po Kini i boravio na dvoru Kublaj Kana .1298.u Pelješkom kanalu, na domak Korčule, se odigrala bitka između Mletačke i Đenovske mornarice ,a Đenovezi, iako malobrojniji, zbog svojih vještina i posjedovanja moćnog oružja , samosterla, odnose pobjedu. Tu je zarobljen Marko Polo. Jedno vrijeme je zatočen u kuli u Korčuli a zatim u Đenovi. U zatvoru upoznaje poznatog književnika onog doba Rusticella, koji zapisuje njegovo kazivanje i tako nastaje bogato ilustrirana knjiga na francuskom jeziku “ Knjiga svjetskih čuda” u kojima uz ostalo ima čudesnih priča o zlatnim krovovima kuća u Japanu, bogatim rudnicima rubina u Kini, ljudima sa psećom glavom , ali i o stvarima koje je kasnije Europa baštinila od Kineza kao što su barut, papir, tjestenina. Knjga je nakon Biblije bila najčitanija. Orginal se čuva u muzeju u Francuskoj, U muzeju na Korčuli se nalazi kopija te knjige kao i kopija iste knjige koju je čitao Kristofor Kolumbo , sa njegovim primjedbama na marginama i koja mu je pomogla na putovanjima. Orginal se čuva u Đenovi. Popeli smo se i na kulu koja propada kući od kuda se pruža poredivan pogled na Pelješki kanal.
Nakon kratkog predaha, glava punih podataka, krenuli smo prema Blatu. Provezli smo se kroz Žrnovo, uz Pupnat i novim putem stigli u Blato, jedno od najstarijih naselja na otoku .Poput amfiteatra naselje se uzdiže iznad Blatskog polja, koje je do 1911, god., kada je provedena melioracija, plavilo. Danas polje i okoln obradive površine pokrivaju brojni vinogradi , u kojima se uzgajaju poznate vonove loze rukatac i nadasve poznat pošip, od kojeg se prave vrhunska vina u mnogobrojnim vinarijama. Ne smijemo ne spomenuti i vinovu lozu grk koja se uzgaja u blizini Lumbarde, od koje se pravi istoimeno poznato bijelo vino.
Blato je bilo poznato u prošlosti po uzgoju rogača, maslina od kojeg se pravilo maslinovo ulje, kao i danas, ali najviše po vinogradarstvu. Početkom 20. st, kada je filoksera uništila vinovu lozi nastaje veliki egzodus stanovništva u Australiju i Južnu Ameriku. 1925, samo u jednom danu je preko tisuću ljudi isplovilo iz Prigradice, luke koja je izlaz Blata na more. Provezli smo se kroz Zlinje, ulicu koju resi drvored lipa. Prvo odredište bio je samostan časnih sestara Družbe kćeri milosrđa , reda koji je osnovala Marija Petković, danas blaženica Marija Propetog Isusa Petković, domaća djevojka iz mnogobrojne obitelji, koja se, usprkos protivljenju roditelja, odlučila za redovnički život. Posvetila je život pomaganju siromašnim, posebno djeci bez roditelje, pa gdje je god dolazila osnivala je sirotišta. Tako je putovala po Vojvodini, sakupljala hranu i žito i slala u Dalmaciju koja je tada gladovala, U Subotici osniva sirotište, a još i danas tamo postoji smostan koji je osnovala. Odlazi i u Južnu Ameriku (Argentina), osniva sirotišta, samostane, pomaže siromasima.Tamo je ostavila dubok trag do danas. Umrla je u Rimu 1966. god. a blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II 6.lipnja 2003. god.u Dubrovniku. Ona je prva hrvatska blaženica. O svemu nam je kratko ispričala časna iz samostan , uz koji je uređen muzej u sponen na blaženicu.U povratku smo prošli preko plokete , trga ispred crkve na kojoj se odvijaju nastupi , “Ples od boja”, Viteškog udruženje Kumpanija. Odmah smo nastavili u Etno kuću Barilo, u kojoj se nalazi zbirka starog namještaja (sobe , saloče, kuhinje ),posuđa, starih oruđa, odjeće, koje su sestre Marinović Barilo (nadimak obitelji po posebnoj vrsti bačve ), godinama skupljale. Izlošci su uglavnom iz 19. i 20 st., pa smo se svi prisjetili nekih stvari koji su bili u upotrebi u našim domovima kada smo bili djeca .Uz ukusne likere od raznih vrsta bilja i bruštulane mjendule, kojima su nas počastile odmorili smo se u hladovini vrta ispred kuće, udišući morise ljekovitog bilja . Nije bilo puno vremena, morali smo krenuti u još jedan obilazak. Sada na suprotnu stranu Blata , uz brdo do OPG-a gospođe Sanje Protić. Bila je planirana degustacija lumblije, kolača koji je nastao u Blatu kao rezultat ljubavi francuskog vojnika i mlade Blajke.Kolač bogatog okusa zahavljujući raznim začinima, a doznali smo da je glavni sastojak varenik, slatka tekućina koja se dobija sporim uviranjem soka od grožđa(od 10 litara soka dobije se 2 litre varenika ), koji se osim za lumbliju može koristiti i kao dodatak za mnoge toćeve. Osim limblijom bili smo počašćeni i drugimm kolačima, sokovima . Gospođa pravi i đemove, kolače, lumbnlije za prodaju a inače se lumblija sprama za Svi svete. Naše udrugarke su kupovale i vareniki i lumblije. Lubmblija je zaštićena oznakom geografskog porijekla.
Najedeni slatkim delicijama, već poprilično umorni, krenuli smo prema Veloj Luci, mjestu , gradu koji se nalazi u dubokoj uvali, na čijem je početki opjevani otok Ošjak. Vela Luka je bila malo ribarsko naselje. U njoj je 1892, god. osnovana tvornica ribe Jadranka, ali u 21. stoljeću . što zbog loše pretvorbe , što zbog smanjenja ribljeg fonda , morala je biti zatvorena . To se dogodilo 2006. U Veloj Luci je bilo i poznato brodogradilište Greben, osnovanao 1948. u kome su se gradili kvalitetni manji brodovi , jedno vrijeme i bojni brodovi ,za nas i za druge zemlje. I ono se ugasilo u ovom stoljeću. Danas je Vela Luka okrenuta turizmu. Sedamdesetih godina prošlog stoljeće je krenuo i zdravsteveni turizam izgradnjom liječilišta “Kalos”.Nedavno je izgrađena nova marina .Mi smo se smjestili u Korkyri, hotelu sa 4 zvjezdice . Sve je bilo uredno, bili smo zadovoljni. Prije večere smo imali vremena za odmor, poneko i za šetnju .Uz večeru nas je zabavljao jedan glazbenik, pjevajući domaće , uglavnom Olivrove pjesme. Proslavili smo i dva rođendana, Marin i Mirin, “puhale” su se i svijeće na torti, popio se i šampanjac. Neki od nas su i zabalali. U neko doba je trebalo poći na počinak.
Nedjelja nije bila zahtjevna što se tiče obilazaka i razgledanja, pa nam se nije žurilo. Moglo se do duljeg spavati, polako i na miru doručkovati, prohodati po mjestu tko je želio. Oko 10 sati smo se pješice uputili u radionicu gospodina Vojka Tabaina. Radionucu je osnovao njegov otac Antun, koji je želio biti brodograditelj, ali obiteljske prilike su mu omogućile da postane samo drvodjelac( marangun). I taj je posao uspiješno obavljao na random stolu kojeg je sam napravio i sa alatima koje je usvršavao, uglavnom bez puno strojeva. Uz oca je i Vojko zavolio taj zanat, ali zbog zdravstvenih razloga nije odabrao to zvanje nego je postao profesor matematike i fizike u srednjoj školi u Veloj Luci. Ipak, što zbog ljubavi, što iz potrebe da se opusti nakon napornog posla u školi, sa ocem je izučio zanat, pa mu je pomagao u izradi namještaja i drugih predmeta. Kao i otac volio je izrađivati makete većih i manjih brodova i barki, što mu je sada , kada je u mirovini, velika ljubav i razbibriga . Mislim da je rekao da ih izradio preko petsto. O svom hobiju nam je pričao sa zanosom. Objasnio nam je da postoje 4 načina izrade brodova, koja vrsta drveta je odgovarajuća za to. Uglavnom je to tvrdo drvo kao što je hrastovina, borovina, ariš. Voli izrađivati replike brodova koji su se gradili u Korčuli, čiji su brodograditelji bili nadaleko poznati. Pa je tako i Betinsko brodogradilište osnovao brodograditelj Filippi koji je došao sa Korčule koncem 18. st, a Lovransku školu brodogradnje su osnovali učenici korčulanskih brodograditelja. Gospodin Tabin je posebno vezan za maketu broda “Marija” koji je izrađena u Korčuli , pripadao je obitelji Ucović, ali je u Drugom svjetskom ratu bio upotrebljen za transport oružja, kojeg su saveznici slali partzamina . Tragična je priča o pogibelji mladog kapetana Morettija, kao i stradanju samog broad koji je potopljen u savezničkom bombardiranju u uvalim Adira, kraj Vele luke, pri čemu je stradala posad. Lijepo je bilo vidjeti te prelijepe makete, ali šteta je da u Veloj Luci nema sluha za uređenje nekog većeg prostora gdje bi bile izložene i pokazivane i široj javnosti. Oprostili smo se od gospodina Tabina i krenuli uz brijeg do mjesnog groblja, u posjet grobu Olivera Dragojevića. Položoli smo cvijeće, upalili lumen, zapjevali pjesmu “”Sjećanje na Velu Luku, pozdravili Olivera.
Krenuli smo nazad prema Dominču, na trajekt, ovaj put donjom cestom, prošli kroz Smokvicu, Čaru, zaustavili se iznad Pupnatske Luke, divne plaže, naslikavali se. Raspoloženje je bilo dobro. Dogovor je bio da u povratku stanemo u Stonu na ručak. Uspijeli smo naći mjesta za sve nas u restoranu “Maestral”. Ručali smo, netko crni rizot, netko mušule na buzaru, sve zalili vinom.
Puni dojmova, obogaćeni novim znanjima i ljepotom našeg kraja, stigli smo svojim kućama.
Ranka.