Vis, Komiža (3. – 6.10.2022.)

(Dan 1.)
Žuti autobus. Platanus. Vozač Danijel. Nas udrugara 33. Rano jutro, svi TOČNI! Neće nam pofaliti za podgrijavanje sljedeća četri dana: napunili smo frižider raznoraznim likerima, pa i Jegerom iako nitko nije okasnio i odmah se počastili preukusnom pitom od jabuka, djelo naše članice.
Preko Pelješca i mosta, našega ponosa, zaobišli smo zaustavljanje u Neumu i besmislenu graničnu kontrolu. Na odmorištu Raščane na autocesti prema Splitu – pauza. Stigli smo dovoljno na vrijeme na trajekt za Vis s polaskom u 11h. Trajekt ogroman. Raštrkali smo se po njemu na sve strane. Dio nas je stigao i do gornje palube na kojoj je grupica stranaca vježbala kineske i japanske vještine. More mirno. Vrijeme idealno. Sunca na pretek. Istočnjačkim vježbama su se priključile i neke naše članice.
Ulazak u grad Vis. Većini je prvi dolazak na otok Vis, a neki se vraćaju s udrugom i po četvrti put.
Posjetili smo obnovljenu utvrdu, Fort King George, smještenu na zapadnoj strani viške luke. Tvrđavu je sagradila britanska Kraljevska mornarica nakon pobjede u bitci na Visu 1811. godine i nazvala ju je po kralju Georgeu III. U vojne je svrhe korištena dvjestotinjak godina, a onda je napuštena. Obnovljena je 2012. godine, kad ju je u koncesiju dobila jedna privatna tvrtka. Danas je Fortica, kako je Višani zovu, mjesto koje živi. Uz restoran, bar i galeriju, tu se održavaju koncerti, vjenčanja.

Naš, prije bih ga nazvala domaćinom nego vodičem, Pjerino sačekao nas je u podnožju Titove špilje, ispod skalina. Neki su se popeli, a neki su ostali kod prvih skala. Tu je bila „parkirana“ i jedna metla-prometalo. Netko ju je tu ostavio za lakši uspon? No, nama je poslužila samo kao skeč za fotografiranje i objavu na facebooku i razlog za šalu i smijeh. Ostavili smo je za nove posjetitelje.
Kad smo se svi opet sakupili podno skala, Pjerino je već imao serviranu Komišku pogaču i pohanu penu, kruha, likera, vina, vode ovakve, vode onakve… Nakon okrjepe, natrag u autobus i prema Komiži u hotel Biševo. No, prije silaska u prelijepo ribarsko i turističko mjesto Komižu, Pjerino nas je poveo do vrha Huma iznad Komiže. Tu nas je u sjeni crkvice Sv. Duha i s pogledom na Komižu počastio komiškom rogačicom – likerom od rogača i prekrasnim suhim kolačićima također od rogača, sve to začinjeno raznim pričama i anegdotama.

(Dan 2.)
Drugi dan boravka, u Pjerinovom brodiću imenom Ames krenuli smo rano izjutra prema obližnjem otoku Biševu. Nadali smo se najprije ući u Modru špilju, ali more se diglo i izdana je zabrana ulaska u špilju. Kako bi mještani bili sigurni da nitko neće biti nerazuman i pokušati ući na svoju ruku kroz premali otvor u prekrasnu špilju, dežurao je barkarijol ispred ulaza. Ipak smo se iskrcali na Biševu, ali umjesto u špilju, osvojili smo još jedan otočki vrh. Na vrhu Biševa je crkva Sv. Silvestra, izgrađena u 11. st. Od tada je crkva više puta nadograđivana. Sa sjevera i s istoka ograđena je samostanskim zidom sa strijelnicama – jedini ostaci starog biševskog benediktinskog samostana. Prilikom obavljanja arheoloških istraživanja za obnovu crkve 1990-ih pronađeni su ulomci stakla i keramike i još jedna, ranija crkva, najvjerojatnije iz 6. st. U polukružnoj apsidi starije crkve pronađen je starokršćanski mozaik, nastavak još starijeg antičkog mozaika. Mozaici su danas izloženi i zaštićeni staklom.
U blizini crkve smo obišli obnovljenu i prekrasno uređenu kuću našega Pjerina.
Nakon što smo se spustili do mora, naš vodič nas je odvezao prije ručka do prekrasne uvale Porat u kojoj su se na pješčanoj plaži izležavali neki naši udrugari, a neki su i zaronili u prekrasno tirkizno, plavo, zeleno, modro more.
Objed nas je čekao freško spravljen na brodu u zavjetrini lučice. Pjerinova supruga je u međuvremenu spremila prave morske delicije. Prije povratka u Komižu provozali smo se oko otoka, zašli u svaku valu i valicu. S puno znanja, doskočica i ljubavi i prema otoku i prema svome poslu, Pjerino bi nam pričao o prošlosti, sadašnjosti, o ljepotama i zgodama otoka. Preko godine na Biševu, najbližem naseljenom otoku u Viškom arhipelagu samo je 12 stalnih stanovnika.
Pjerino ne samo da je izvanredan vodič i brižan domaćin, on je talentiran i za pjesmu i svirku – svira on gitaru. A njegov povratak u komišku luku svima na razglasu najavljuje pjesmom Mamma mia!!! Zašto Mamma mia? Pa tu se prije nekoliko godina snimao nastavak filma Mamma mia i Pjerino je aktere filma razvozio svojim brodom. I ne samo da dobro pjeva i svira, nego i odlično pleše. Cijela Komiža treba znati, bolje reći čuti da se Pjerino vraća s jednog od svojih izleta brodom.
Navečer iza večere u hotelu Biševo, zabavljao nas je duo, poznat od ranije, na taraci blizu mora. Vino, ples, pjesma, smijeh… i spavanac.

(Dan 3.)
Ujutro ponovo rendez-vous s Pjerinom. Cilj ovoga morskoga puta bio je udaljeniji otok, Sv. Andrija (Svetac) i otok vulkanskog porijekla Brusnik, kojega smo samo izdaleka gledali i obišli, jer nije pristupačan, pa ni naseljen. No, prije svega, tog jutra smo uspjeli zaskočiti morskim hirovima i ući u Modru špilju na Biševu. Zaista jedinstven doživljaj. Prolaz je vrlo nizak i uzak i kroz njega može proći samo manja barka, a mi svi na njoj morali smo se sagnuti kako bismo neozlijeđeni prošli. Ali, kad se uđe – sasvim je druga situacija. Špilja je i prostrana i visoka i prozračna s više prostorija i potpuno PLAVA.
Otok Svetac je u privatnom vlasništvu obitelji Zanki i lišen je turističke navale. Nema luke, nema ceste, a i ona kozja je prilično teška za savladati. Obala je uglavnom visoka i strma i nepristupačna. Samo na vrhu otoka živi jedna obitelj. Pa smo i ovaj otočki vrhunac osvojili trećega dana i stigli pred kuću obitelji koja nas je u sjeni odrine počastila svojim proizvodima. Društvo su nam došli činiti i dva pitoma i druželjubiva magarca i nekoliko lijepih, veselih i razigranih mačića. Nakon druženja i kupovine domaćih proizvoda, uslijedio je povratak na brod, na kojemu smo i tog dana u mirnoj vali objedovali morske specijalitete koje je spravila Pjerinova supruga. Tog dana se obitelji priključio i freško oženjeni Pjerinov sin, zadužen za luksuzni gumenjak, koji je privezan plovio za nama i poslužio nam za komodni prevoz s broda do otoka Svetac. Vožnju i oko ovoga otoka zadivljeni, zabilježili smo mnoštvom fotografija i video zapisa. Visoke stijene su nevjerojatno zanimljive, na mjestima kao da je neka rukom kreirana konstrukcija, ostaci građevine, a ne stijene koje su stoljećima i milenijima nastajale prirodnim procesima.
Zavirili smo, istina iz daleka, i u špilju sredozemne medvjedice zvanu Medvidina špilja, kojoj je do nedavno tu bilo stanište. Nažalost, medvjedica je istrijebljena. No, otok ima još zanimljivosti, tako endemsku vrstu, Eleonorinog sokola i sovuljagu, najveću evropsku sovu.
Otok Svetac se često naziva i Teutinim otokom. Prema legendi ilirska kraljica Teuta je na njemu sagradila kulu, čiji razrušeni zidovi i danas postoje. Ono što nije legenda jest da je Svetac bio naseljen još u antičko doba, a možda i ranije. Nekada je na otoku bila crkva i benediktinski samostan vjerojatno izgrađeni na lokacijama grčke i rimske arhitekture. U 15. st. je sagrađena crkva svetog Andrije koja i danas postoji.
Povratak u komišku luku opet s Mamma mia. Svi trebaju biti obaviješteni da se Pjerinov brod Ames sretno vraća u svoju luku sa zadovoljnim putnicima.
Navečer iza večere, šetnja po mjestu. Zalazak sunca je u Komiži prepun boja. Kafići i restorani otvoreni do kasno. Neki naši članovi su se zalijepili za visoke stolice preslatkog kafića, gdje se nešto moglo i pojesti, popiti, a i zapjevati.

(Dan 4.)
Odmah iza doručka smo se svi preselili na taracu hotela i nazdravili rođendan našoj članici Ireni Kodelli. Ukrasili smo dugi stol, a konobari su nam servirali tortu – poklon Udruge i šampanjac – poklon slavljenice.
Iza proslave rođendana uputili smo se na drugi kraj rive. Tu smo posjetili Muzej ribarstva smještenog u Komuni, kaštelu, sagrađenom potkraj 16. stoljeća. Komiška ga je općina krajem 19. st. otkupila i u njega smjestila upravni ured. Nakon nekih preinaka i dogradnji kaštel je postao općinska upravna zgrada Komiže. U Muzeju ribarstva su izloženi tradicionalni ribarski alati i replika komiške ribarske gajete falkuše, koji svjedoče o dugoj i bogatoj ribarskoj povijesti Komiže. Naime, Komiža je poznata po svojoj ribarskoj tradiciji, koju su iseljeni Komižani prenijeli i u Sjevernu Ameriku. Samo jedan primjer zorno govori o toj tradiciji: prije Drugog svjetskog rata u mjestu je postojalo sedam tvornica za preradu ribe.
Iza posjete Muzeju još smo imali nešto vremena za prošetati Komižom. Svratiti u kafić na kratki espresso i u slastičarnu Cukar po prekrasne kolače i kolačiće. Oprostili smo se s rodnim mjestom dvojice velikana pera, Jakše Fiamenga i Ranka Marinkovića. Uz obavijest, za sada samo knjižničarki Luci Bogdanović u mjesnoj Narodnoj knjižnici, da Komiža ima još jednog svog velikana, ali ne pera, nego kista, Komižanina po majci rođenoj Ivčević, dubrovačkog akademskog slikara Branka Kovačevića. On je u Komiži krenuo u osnovnu školu, a u učionici je bio zajedno s Rankom Marinkovićem, mada nisu pohađali isti razred. Tako to bude tamo gdje je malo djece i gdje se kuburi s prostorom i s kadrom. Ukrcali smo se na autobus i u Vis, koji ovoga puta nismo uspjeli obići. Ostaje otići ponovo. U 15h sati smo isplovili trajektom za Split. U Splitu smo se zadržali sat i po. Na putu iz Splita do Dubrovnika nismo se više nigdje zaustavljali, umorni, prepuni dojmova. U 23h svi smo već bili u svojim domovima.
I ono što je bitno, nitko se nije razbolio, nitko nije dobio koronu!
Vrijeme je bilo na našoj strani sva 4 dana. Idealno za biti po cijele dane na brodu, na moru, po otocima.
Čestitke Nadi. Čestitke Pjerinu. Vodič i domaćin kakvog se samo poželjeti može. Ugodan, brižan, zabavljač, odličan vodič koji zna svoj posao i obavlja ga s lakoćom, kao da mu je to hobi, sa suprugom koja mu je velika potpora i odradi onaj manje vidljivi posao tiho i predano.

Vesna Čučić