KRK, CRES I LOŠINJ (02. – 08. 10.2019)

Ponovo jedan lijep i sadržajan izlet Udruge, ovaj put na Kvarnerske otoke. Putovanje ugodno, nas ne baš previše, u velikom autobusu, mjesta dovoljno, mladi vozač Ljuban dobar. Kilometri brzo prolaze, poznati pejzaž uz autoput i u popodnevnim satima smo na Kvarneru. Kula Nehaj, Senj, Crikvenica, Kraljevica, prelazimo Krkčki most i već smo na Krku, otoku koji je donedavno smatran najvećim na Jadranu, ali je mjerenje 1993.g. pokazalo da je iste površine kao Cres, a s obzirom da se razina Jadrana postupno podiže, a obale Cresa su strmije , očekuje se da će u budućnosti Cres postati najveći otok Jadrana.

Nismo se zaustavljali.Dobrom cestom prolazimo Krk do pristaništa Valbiska , od kud smo trajektom prešli u Merag na Cresu. Kiša, koja je prijetila cijeli dan, se sručila u Valbiski i pratila nas do kraja puta.Cres također brzo prolazimo. U Osoru , preko pokretnog mosta, koji je sagrađen preko kanala ,koji prokopan u rimsko doba, razdvojivši otoke Cres i Lošinj, koji su bili spojeni uskom prevlakom, a radi skraćenja plovodbe, stupamo na Lošinj. Danas se most otvara dva puta dnevno , za prolaz manjih brodica. Nastavili smo prema jugu , preko Lošinja, do našeg odredišta u Velom Lošinju, u zgradu Liječilišta, u nedavno obnovljeno i uređeno zdanja sa kraja 19. st. sa secesijskim obilježjem. Sobe udobne, čiste,sve u svemu jako lijepo. Naime, povoljni klimatski uvjeti i prirodni lijekoviti čimbenici otoka već su tada privukli pažnju značajnih austrijskih liječnika, a među njima poznatog balneologa i klimatoterapeuta Dr Conrada Clara, što rezultira početkom zdravstvenog turizma.U potrazi za mjestom za izgradnju vile za svoju obitelj, austrijski nadvojvoda Carl Stephan Habsburški gradi na tom mjestu svoju rezidenciju, u kojoj je danas liječilište, gdje većim dijelom godine stalno živio, a uz vilu podiže i veliki perivoj , koji i danas bogat lijekovitim i drugim raslinjem uljepšava okoliš ( oko 200 vrsta ).Uz staru zgradu, u velječi ove godine , podignuta je nova ( Vila Magnolia), moderno uređena, dobro opremljena za fizikaklnu medicine irehabilitaciju, uz educirane stručnjake ( fizijatar, dermatologica , pulmologica i fizioterepeuti), gdje se provodi rehabilitacija bolesnika svih profil, posebno onih koji imaju probleme sa kožnim bolestima i bolestima dišnih organa.
Dan je bio dug, a sutradan nas je čekao obiman program, pa smo, uglavnom, svi pošli na počinak. Neki su ipak, pošto je kiša prestala, sišli u mjesto poršetali uličicama Velog Lošinja.
Slijedeće jutro je osvanulo kišovito, prohladno, bura je jako puhala. Prva postaja je bio Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju, u palači Kvarner, koja se nalazi na samoj rivi.
Moderno uređen, sa maštovitim rješenjima , kao na primjer mali amfiteatar, cijeli obložen tapiserijom od čiste vune , sa stiliziranim motivima podmorja i obale . Zbog toga smo, na ulazu, morali obući navlake na cipele.Do kipa vodi put koji prolazi kroz seriju prostorija u kojima je ispričana priča o kipu, njegovom pronalasku , restauraciji i zapisima u medijima o svemu tome. Apoksiomen (grč.„onaj koji se struže”) jedna je od poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s nauljenog tijela skidali malim srpolikim instrumentom koji su Grci zvali ksistra, a Rimljani strigilis. Kipovi prikazuju mladiće u takvim trenucima. Danas je poznato više skulptura Apoksiomena , a najbolje su očuvane ona iz Efeza, koja datira iz 4. ili 3. st.pr. Krista i koja se čuva u Muzeju povijesti umjetnosti u Beču i naša, Hrvatski Apoksiomen , čija je brončana skulptura, visoka 192 cm, nađena 1996. g. na dnu mora kod Malog Lošinja , odlično sačuvana , cijela , u pozi identičnoj onoj iz Efeza i koji datira iz 2. ili 1. st pr. Krista. Vjerojatno je tamo dospjela sa neke galije koja je iz Grčke prevozila umjetnine za Rim. Pronašao ju je belgijski fotograf René Wouters na pješčanom dnu, na dubini od 45 metara ,a iz mora je izronjen 1999. g. nakon čega je u Zavodu za restauraciju u Zagrebu provedena desalinizacija i čišćenje, te restauracija . 2006. g. u svom punom sjaju je izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, putovao Europom ( Firenca , Pariz – Luvr .. ) da bi se 2016.vratio u Mali Lošilj, u svoj muzej, gdje u prostoriji , obloženoj u bijelo, u obliku periskopa , pa se može vidjeti i izvana, impozantno stoji. Dojmovi su bili impresivni. Nakon kupnje suvenira , obišli smo i Lošinjski muzej u Palači Fritzi, gdje su na tri kata izložene više zbirki umjetnina ( slike, skulpture ) iz stalnog postava .
Čekala nas je plovidba do otočića Ilovika na jugu Lošinja. Planirani odlazak na otok Susak , zbog lošeg vremena , je otkazan. Plovidba do Ilovika, uz ljuljanje na valovima i uz buru , je prošla dobro, a tamo nas je dočekalo malo mjesto, prazno, sa ostatcima nedavne turističke sezone , po koji mještanin u lokalnoj kavani i jato galebova, koji su grakčući nadlijetali lučicu. Nije se imalo bog zna što vidjeti, a šteta je što je vrijeme bilo loše pa nismo mogli prošetati otokom i nadisati se mirisa ljekovitog i aromatičnog raslinja . Ručak na brodici ukusan i obiman, domaćin ljubazan , ali svi smo se prisjetila Pjerina iz Komiže , njegove obitelji i entuzijazma kojim nas je vodio na izlet i pričao o svom otoku . Nakon povratka kratka šetnja rivom, kava , krempite ,pa u naš hotel(liječilište) , na zaslužen odmor.
Sutradan nas je vodičica, gospođa Blaženka, provela kroz Veli i Mali Lošinj. Prvo smo se spustili do lučice Rovenska , uz koju se nalazi i lijepa šljunčana plaža. Malo ribarsko mjesto sa malim, stisnutim kućama, sa lukobranom, koji je štiti od bure, a koji je koncem 19. st. sagradila Auastrougarska , a kamen temeljac je postavio car Maksimilijan. Nastavili smo šetnicom uz more, koja povezuje oba Lošinja, a kojom smo mnogi od nas šetali u predvečerja, do Velog Lošinj, pitoresknog gradić, nastalog koncem 14. st, kao Velo Selo. Mjestom dominira raskošna barokna crkva Sv Antuna Opata Pustinjaka, koja je građena na temeljima starijih crkvica i obnavljana . O povijesti crkve i o njenom bogatstvu detaljno nas je informirala gospođa Blaženke, uz podatak da je u grobovima, u podu crkve , u prošlosti, sahranjeno oko 20 000 žitelja Lošinja .Otišli smo i do kružna kula u središtu Velog Lošinja sagrađene u 15. st. od strane Mletaka. Debelih zidova, malih otvora i razmjerno niska, stoljećima je odolijevala paljbi s neprijateljskih brodova i štitila stanovništvo Velog Lošinja od gusarskih pljačkaških pohoda. Sada se u njoj nalazi stalni postav muzeja Lošinja , uz povremen izložbe modernih majstora .Uz obalu i lučicu obišli smo gradić , izuzetno lijep i ugodan. Odvezli smo se i do Miomirisnog otočnog vrta ,oaze bogate mirisnim i aromatičnim biljem koje uzgaja gospođa Sandra , praveći aromatična ulja i slastice, koje smo kušali.. U svojoj kući je sakupila stare nošnje Suska i Lošinja, stari namještaj i posuđe. Društvo joj prave magarac Riki, patuljasti ovan Roko, zec, kornjačice i vrane po stablima .Nakon toga je uslijedila šetnje do suncem obasjanog Malog Lošinja , gradića koji je zbog zaštićene luke, prije, uglavnom, vojne, brodogradilišta iz 17. st, koje još radi i razvijene trgovine, dobro rastao. Uz rivu su lijepe, stare, bogataške kuće. Poslije podne smo iskoristili za šetnju po uvali Čikat , gdje su smješteni novi velebni hoteli i stare , obnovljene, vile iz doba Austrougarska, te prelijepe pješčane plaže. Jedna skupina udrugara se, lokalnim brodićem Tian, uputila na Susak, iako je najavljivana bur, koja se, ipak, nije raspuhala.Obišli su dio otoka , mjesno groblje i proveli ugodno popodne .
U subotu ujutro napustili smo Lošinj i dan proveli na Cresu. Preko i kroz Cres nas je provele naša vodičica Blaženka. Odmah ulazimo u Osor, grad nastao na morskoj prevlaci koja je bila za 900 m šira nego danas. Ona je značila vlast nad morem, izvor bogatstva koji je trebalo braniti i održati. Osor je tako morao biti zaštićen, te je njegovo prvo stanovništvo Iliri, Liburni ( koji su inače nastanjivali Kvarner i Kvarnersko otočje, a dolaskom Rimljana su se stopili sa njima i na ovom otocima , u pojedinim nasljima, obitavali do 15 st.) od Grka prihvatilo gradnju kiklopskih zidina, čiji se tragovi mogu naći u temeljima današnjih zidina. Iz ovog razdoblja najviše se može doznati iz liburnskih grobova. U jednom takvom je pronađeno dvije stotine jantarskih kuglica, kojim se plaćala sloboda prolaza brodova kroz kanal, jer je ovuda prolazio tzv . Jantarski put, koji je naše obale povezivao sa Baltikom. Osor pripada među naše najstarije gradove i prvi je, s naše obale, ušao u pisanu povijest. 167. g. pr. Kr. Rimljani su ga utvrdili slijedeći ilirske bedeme. Istraživanjima je otkriveno niz rimskih građevina poput glavnih ulica , javnih zgrada, kanalizacije i vodovoda, te termi i vila . Antička nekropola bila je preko kanala, na lošinjskoj strain, gdje su otkopani zlatni i srebrni ukrasni predmeti, svjetiljke za ulje, metalni i keramički predmeti, staklene posude za pepeo , te raznovrsan novac, što svjedoči o snažnim trgovačkim vezama toga doba. U prvoj polovici 6. st. Osor biva pripojen Dalmaciji i ulazi u sastav Bizantskog carstva. Od tada se spominje Osorska biskupija, čije su građevine ( bazilike, katedrale , krstionice ,) građene na i od rimskih građevina . Danas je od tog sjaja ostala samo grobna kapela s malim zvonikom na preslicu koja je privukla brojne strane i domaće stručnjake koji su otkrili tragove mozaika, mnoštvo ulomaka pletene ornamentike i arheoloških pojedinosti. Kralj Petar Krešimir IV 1018. g. uspio zagospodariti bizantskim gradovima pa tako i Osor ulazi u sastav jedinstvene kraljevine Dalmacije i Hrvatske. Sjećanje na njega zabilježeno je u osorskom samostanu Sv. Petra. Tu se osniva benediktiski samostan, a Benediktinci su imali značajnu ulogu, jer su širili pismenost, tada na uglatoj glagoljici- tzv. uglata beneventana. Osor je bio, kroz srednji vijek na udaru Mlaćana, zbog čega se grade obrambeni kašteli, a iz tog doba sačuvan je samo lav Sv. Marka s otvorenom knjigom (simbolizira mir), na istočnim vratima crkve sv. Marka. U Osoru je stolovao i Sv. Gaudencije , biskup koji je prema legendi protjerao sve zmije otrovnice sa cresko-lošinjskog arhipelaga.( danas stvarno nema otrovnica na ova dva otoka ). Proglašen je zaštitnikom Osora, Cresa i Lošinja. Jezgra naselja okuplja se oko starog gradskog trga gdje se osim stare gradske vijećnice iz 15.st., nalaze biskupska palača i nova katedrala. Od kraja 19. st. u zgradi vijećnice je arheološki muzej i arhiv općine. Nažalos muzej je bio zatvoren, pa smo njegov lapidarij mogli djelimično pogledati kroz raštela.Najljepši ukras trga je nova katedrala iz 15.st. Na vanjštini katedrale prepoznaje se utjecaj Juraja Dalmatinca, a njena skromna unutrašnjost , danas je mjesto održavanja vrijednog festivala klasične glazbe tijkom ljeta, “Osorskih večeri”, od 1976.god. U prostoru oko i na trgu nalaze se kipovi i skulpture povezani s glazbom (Aleja hrvatskih skladatelja). Tako tu možemo naći nekoliko odljeva radova Ivana Meštrovića i Frana Kršinića, kip Ive Tijardovića i Jakova Gotovca, bista Blagoja Berse.
Napuštamo mirni, u povijest uronjen, Osor i hitamo prema gradu Cresu.Uz put promiču šume bora ( alepski bor i pinija), te stabla hrasta crnike ( po naški česvine ), te nisko raslinje , posebno smrečike,.Vozimo se iznad Vranskog jezere.Locirano je u centralnom dijelu otoka, a akumulacija mu je oko 220 milijuna m3 slatke vode izuzetne kakvoće. Dimenzije variraju ovisno o razini vode. Jezero je najveća kriptodepresija u Hrvatskoj, razina mu je 13,13 metara iznad mora, a dno jezera je 61,3 metra ispod razine mora. Moguća je veza s podzemnim vodama koje pune jezero, inače bez stalnih izvora ili vodotoka koji se ulijevaju u njega, bi presušilo.Prema legendi, Vransko jezero je nekada bilo veliko polje gdje je su živjele dvije sestre Gavanke. Bogata, zla sestra je živjela u raskošnom dvorcu, a u blizini, u skromnoj kućici živjela je siromašna sestra. Da bi mogla prehraniti svoju obitelj radila je u dvorcu bogate sestre. Tamo je mijesila kruh na pregači od ovčje kože, a od komadića koji bi se zalijepili za pregaču mijesila bi kod kuće maleni kruh za svoju obitelj. Jednog dana siromah je pokucao na vrata i zamolio je za komadić kruha. Od onoga malenog kruščića kojeg je siromašna sestra jedva zamijesila, dala mu je komadić. Tog trenutka kruh je postao velika bijela pogača, a voda u bačvi postala je najbolje vino. Siromah joj je rekao da odmah s djecom napusti dolinu, jer će zločesta sestra biti kažnjena. Na nju će pasti Božja kazna, potres i potop. Razrušen joj je i potopljen zamak. Ostaci zamka se, prema priči i danas vide duboko na dnu jezera i samo se katkada, za oluja, čuje zvonjava iz vodenih dubina. Ribarima i danas zapinju mreže za krovove potopljenog dvorca.Iznad jezera su kružila dva bjeloglava supa , strvinari , koje žive na Mediteranu, gnijezde se blizini Meraga ,a u mjestu Bali nalazi se oporavilište za ove ptice , koje su zaštićene zakonom o zaštiti prirode.
Grad Cres smješten uz svoju luku, zaklonjenu od otvorenog mora, kao i ostala mjesta ovih otoka pamti Liburne,Grke, Rimljana i Bizant.Od 9. stoljeća njime gospodare Hrvati , u srednjem vijeku ima svoj statut( 1332. g.), a najpoznatija ličnost srednjg vijeka, 16.st. je filozof Frane Petrić.Cresom su vladali i Mlečani i Francuzi i Austrougarska.Šetajući gradom nailazili smo na ostatke svih tih vremena,a posebno su dominirala troja gradska vrata i gradski sat koji gleda na luku. Na svim građevinama ističe se grb grada Cresa. Datira iz 14. st. U plavom trokutastom štitu, zlatni uspravljeni hipopanter. Heraldički hipopanter je životinja sastavljena od konjske glave, dugih ušiju s volovskim rogovima i savinutim labuđim vratom, s prednjim nogama kao u grifona (tj. orla) i stražnjim konjskim nogama s lavljim repom. Prema legendi koju pričaju stanovnici Cresa, hipopanter u grbu tumači simbolički njih same: lijepi i krotki (i spremni na težak rad) kao mladi konji, postaju opasni kao lavovi i pružaju kandže, kada ih se dirne. Prije šetnje gradom obišli smo Franjevački samostan, koji je oaza mira, sa svojim klaustrom I posebno uređenim vrtom , koji je pogodan za šetnju i odmor.
Nakon kratkog odmora na rivi, uz okrepu, vratili smo se prema mjestu Valun smještenom na južnom dijelu Valunskog zaljeva između dviju šljunkovitih plaža.Još poneki gost , sezona na izmaku.U njemu je ,u crkvi Sv. Marka, nađena poznata Valunska ploča, iz 11. stoljeća, dvojezični ( latinski i starohrvatski ) i dvografijski natpis( glagoljica i latinica). Danas je ugrađena u zid crkve sv. Marije u Valunu. Znamenitost ovog mjesta je i glagoljski lapidarij koji prikazuje kopije najstarijih glagoljskih natpisa iz Istre, Kvarnera i Dalmacije.
Bio je planiran posjet Lubenicama, naselju koje je 2005. Ministarstvo kulture nominiralo na UNESSCO-v popis mjesta svjetske baštine, ali zbog velike uzvisine na kojoj se nalazi, veliki autobus nije mogao do njih, a za pješaćenje je bilo naporno, pa smo im mahnuli do neke druge prilike.
Pri povratku iz Valuna jedna naša članica je nezgodno pala i oštetila koljeno.Imrovizirali smo imobilizaciju, dali joj analgetik I smjestili je na zadnje sjedište.Odmah se vidjelo da nije baš naivna ozljeda I da će morati u Bolnicu u Rijeci.
U predvečerje napuštamo otok Cres i plovimo prema Krku, gdje ćemo u mjestu Punat biti smješteni naredna tri dana. Na Krku par nas iznajmljujeno taksi i našu “ ranjenicu” vodimo na Sušak , na Traumatologiju , gdje su je isto večer operirali.Operacija je dobro prošla.Ostali nastavljaju u Punat , lijepo mjesto nastalo u Puntarskoj dragi,iz srednjeg vijeka,na što podsjeća crkvica Sv Dunata, starohrvatske arhitekture iz 11 stoljeća .To je sada moderno turističko mjesto sa velikom marimom. Duž obale duga šetnica, kojom smo, pred spavanje, šetali radi bolje probave, razgibavnja i dobrog sna.Smještamo se u Hostelu “Kantun”.Topao doček domaćina( Tonija i Natali), ukusna večera, pitka žlahtina. Sve je čisto i udobno, ali ipak je hostel, pa smo morali sniziti naše kriterije. Nakon napornog dana , spremili smo se za počinak, dok je bura vani prilično puhala.
Osvanula je nedjelja, dan sunčan, bura je jenjavala, ugodno vrijeme. Nakon dobrog doručka , sa mladim vodičem Matkom, krenuli smo u grad Krk. Mladić, inače student povijesti umjetnosti, se izuzetno trudio da nam što više toga pokaže.A imao je što i pokazati. Grad Krk je jedno od najstarijuh urbanih naselja u Hrvatskoj. I njega su osnovali Liburni, nastajivali Grci, kasnije Rimljani.Nastao uz more ,u uvali, bio je zaštičen , ali od samog početka grade se obrambene zidine. Grad je s kopnene strane potpuno okružen zidinama, a u njega se moglo ući kroz četvora vrata. Zidine grada određivale su i unutrašnji raspored naselja, koji je sve do kraja 19. stoljeća zadržao svoj srednjovjekovni izgled i tek se početkom 20. stoljeća počeo širiti izvan njih. Djelovi gradskih zidina su još iz rimskog doba. U srednjem vijeku se obnavljaju i šire, a smatra se da su po veličini nakon Stonskih i Dubrovačkih .Na zidovima pojedinih kuća vide se ugrađeni djelovi rimskoh mozaika, termi ,kapitela, luneta.Gdje god smo kročili nailazili smo na svjedoke višetisućljetne povijesti. Još za rimske vladavine u 3. st. i 4. stoljeću u Krk dolazi kršćanstvo .Već u 5.st. Krk je sjedište biskupa. Nakon dolaska Slavena, koji ga postupno naseljavaju, ostaje romanski grad do duboko u srednji vijek.U 12. st. osvajaju ga Mlećani, u gradu se razvija feudalni poredak, a postupno se izdvaja lokalna plemićka obitelj , krčki knezovi, koja će kasnije uzeli ime Frankopani. Neki povjesničari smatraju modom onog vremena uzimanje imena koje vuku porijeklo iz rimskih vremena. Tako je i ova naša obitelj uzela ime rimskih patricija “FRANGAPANIBUSA” te nakon toga i mijenjaju svoj grb u dva lava (simbol Venecije) koja lome kruh (frangere pane – lomiti kruh). Smatra se da potječu iz Gradeca – danas napuštenog dvorca kraj Vrbnika, a prvi je poznati član ove obitelji bio Dujam I. koji je 1118. godine sklopio s Mlečanima ugovor da će kao mletački vazal upravljati otokom. Oni su uz Zrinske najpoznatija hrvetska feudalna obitelj, čija je vladavina obilježikla hrvatsku povijest.
Krčka katedrala dominira vizurom grada Krka, podignuta je na uzvišenom dijelu koji dominira nad cijelom uvalom. Uz katedralu zbilo se više sakralnih objekata, najpoznatiji od njih je dvojna crkva sv. Kvirina i sv.Margarete, koja je danas muzej sa vrijednim eksponatima Za vrijeme arheoloških iskapanja provedenih između 1956. i 1963. godine uz sjeverni zid katedrale otkrivene su Rimske terme iz 1. stoljeća, otkopan je podni mozaik koji je očuvan u cisterni, ostali dijelovi su još pokriveni zemljom. Prema nekim izvorima već u 3. ili 4. stoljeću dio termi preuređen je u crkvu, a krajem 5. stoljeća izgrađena je i ranokršćanska bazilika na čijim je temeljima podignuta današnja katedrala. Svoj današnji izgled katedrala duguje romanici, jer je izgrađena najvećim dijelom u 11. i 12. st..Ima četrnaest stupova, od njih dvanaest ima korintske kapitele, dok je jedan kapitel, u južnom redu klasičan, a jedan (prvi do oltara) u sjevernom redu je ranokršćanski..
Frankopanski kaštel na Kamplinu podigli su Krčki knezovi Frankopani, kroz više stoljeća i više generacija.Najstariji objekt koji su podigli je fortifikacijska četverokutna kula uz zgradu biskupije, u kojoj je za njihove vlasti bila smještena i sudnica. Okrugla kula na sjevernom dijelu kaštela, s kosim proširenim donjim dijelom, sagrađena je nakon četverokutne, najvjerojatnije u 13. st. Kaštel se još istražuje i restaurira, pa je zatvoren, tako da smo ga mogli vidjeti samo izvana .Puno podataka, puno vizura , puno povijesnoh vijednosti. U glavi nam se sve pomiješalo. Matko nam pokazuje, priča , ponekad se podsjeti u svom vodiču, a mi neumorno pitamo, zapitkujemo.Hodamo, obilazimo, bole nas noge , ali sve je vrijedno truda . Pri kraju obilaska posjećujemo muzej- radionicu jednog zaljubljenika u more, u pomorstvo i povijset Jadrana. Čovijek izrađuje makete jedrenjaka , brodova , sakuplja stare pomorske uniforme, karte , matrikule, dnevnike.I na kraju odmor na rivi u restoranu – slastičarnici “Casa del Padrone “ gdje kušamo čuvenu tortu “ Krčka kneginja “ koja se spravlja po receptu iz doba Frankpoana ,iz 15. st., a prvi put je napravljena za vjenčanje Dirotee Blagdanski i Nikole Frankopana .Torta je dans zaštićene autorskim pravima, a kušajući je kušama i dašak prošlog vremena ovog kraja .
Nakon toga na ručak u mjestašce Kornić, u OPG “Magriž” ( što znači smilje ).Domaćini se bave proizvodnjom i prodajom ovčijeg sira, maslinovog ulja i vina . Degustiramo sir sa aromom smilja, kadulje , ruzmarina , kušamo maslinovo ulje i Žlahtinu, a nakon toga obiman ručak, domaće šurlice ( tjestenina ) u pikantnom goveđem umaku.
Dobro raspoloženi i siti nastavljamo put prema Baškoj. Putem nilazomo na spomenike glagoljici,u kamenu isklesana glagoljska slova ,njih 38( staroslavensko pismo nastalo sredinom 9. stoljeća koje se u hrvatskim krajevima zadržalo sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Autor ovog pisma je Ćiril, bizantski redovnik iz Solunau) . Prvo svraćamo u Jurandvor. U njemu Benediktinci-glagoljaši na ostatcima rimske vile izgrađuju samostan sv. Lucije, a oko 1100. g. Dobrovit gradi sadašnju jednobrodnu ranoromaničku crkvu sv. Lucije . U crkvi se nalazi kapeica Gospe od Rozarije , koja je bila baš tu prvu nedjelu u listopadu, pa su, dok smo razgledali crkvu i slušali priču o Bašćanskoj ploči, starije goispođe iz mjesta stizale na misu sa kiticama cvijeća u rukama. Bašćanska ploča, pisana okruglom, hrvatskom glagoljicom , je pronađena 1851. u crkvi sv. Lucije. Na podu crkve kao nedgrobni spomenik, a kasnijeom rekonstrukcijom je dokazano da je bila u vrijeme svog nastnaka , oko 1100 godine, lijevi plutej, koji je odvajao crkveni kor od puka i da je postojao i desni plutej od koga su sačuvani samo djelovi.Pronađena je zahvaljujući bašćanskom kleriku Petru Dorčiću, koji je na nju skrenuo pažnju Ivanu Kukuljeviću Sarcinskom , koji ju je pokušao pročitati, što je pokušavao i Franjo Rački,ali je u potpunosti to uspjelo krčkom kanoniku i istraživaču glagoljaških epigrafskih spomenika Ivanu Crnčiću. Spomenikom je dokumentirano darovanje zemlje kralja Dmitra Zvonimira mjesnom benediktinskom samostanu, i tu se prvi oput spominje hrvatsko ime na htvatskom jeziku. Teška je oko 800 kilograma, visoka 99.5 cm, široka 199 cm, debela od 7.5 do 9 cm; isklesana je od bijelog vapnenca. Danas se Bašćanska ploča nalazi izložena u auli Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, a u crkvi svete Lucije je njena kopija. Uz crkvu se danas nalazi lapidarij sa spomenicima rimskog i starokršćanskog razdoblja, a u zvoniku je sačuvano zvono iz 14. stoljeću. Nakon kupnje suvenira, spuštamo se u Bašku, čije je prvotno nasalje bilo na brijegu, kao i sva srednjivjekovna naselja Krka , dok su pretohodna romanska bila uz more.Tako su tako bila zaštičena o napada gusara. Nailazimo na stere crkvice i mozaike iz rimskog doba , dokaze prošlosti. Sada je Baška turističko naselje .Ima tridesetak šljunčanih plaža, koje su pristupačne za kupače svih uzrasta.I ovdje jesenja atmosfera , još poneki turis. Bura je jačala i u njoj su jedino uživali surferi, puštajući se svojim jedrima niz vjetar.U daljini otoka Prvić, ogolio od naleta Senjske bure tijekom stoljeće. Nenaseljen je i služi samo za ispašu ovaca i pčela.
Stalno smo bili u kontaktu sa našm bolesnicom vijesti su bile dobre , dobro se oporavljala , pa smo I bili bezbrižni, jedino nam je bilo žao sšto nije sa nama.
U ponedjeljak je na red došao izlet na Košljun , otičić u Punatarskoj dragi. Prema, opet legendi, nekada je cijela Puntarska draga bila polje koje su obrađivala dva brata od kojih je jedan bio slijep. Iako su oni zajedno obrađivali zemlju, prilikom podjele ljetine drugi brat je prevario svog slijepog brata. To je izazvalo Božju srđbu pa je Bog potopio morem čitavo polje, a sačuvao jedino kuću slijepog brata s manjim okolnim posjedom. Inače more je na ulazu u Puntarsku dragu vrlo plitko. Sve do konca 19. st. ulaz u dragu je bio toliko plitak (oko 2 metra) da u uvalu nisu mogli ući parobrodi niti veće brodice, dok ulaz nije produbljen. Moguće je da je legenda toliko stara da potječe iz vremena kada je more doista poplavilo Puntarsku dragu Osim toga, još i danas se u moru u dragi nalaze dugački suhozidi čijeg se postanka nitko ne sjeća i za koje još uvijek nema objašnjenja tko ih je i kada napravio.Za oseke fratri su znali preko njih ići sa otoka na kopno.U rimsko doba na Košljunu je bila villa rustica na što ukazuju dva nadgrobna kamena iz toga doba koji se čuvaju u košljunskom lapidariju. Tek u 11. st. na temeljima nekadašnje vile benediktinci podižu samostan Sv. Marije od kojeg je sačuvana samo romanička kula. Nakon odlaska benediktinaca, krčki knezovi Frankopani dovode franjevce, koji tu obitavaju i danas. Uz samostan su i dvije crkve i tri kapelice .Na zapadnoj strani otočića je mali porat, lučica kojom dominira lik svetog Franje s vukom, a koji je najčešći prikaz tog sveca .U samom samostanu je mali , ali moderno uređeni Muzej sakralne umjetnosti i Arheološki muzej, te Etnogtrafski muzej, prirodoslovna i numizmatička zbirka. U njemu je i bogata knjižnica sa oko 30 000 kniga. Najstarija inkunabula je iz 1471.g. a uz njega i staro groblje lokalnih redovnika. Oko samostana i duž cijelog otoka prostire se bogata šuma sa zaštičenom florom ( preko 540 vrsta zelenih biljaka , i 151 vrsta gljiva ), koje su razvrstane u porodice zahvalhjući franjevcu Barčiću.U tijeku je bila berba maslina, kojih ima u velikom broju. Ti perivoji su mjesto molitve i konemplacije fratara , Kratko smo prošetali stazama i stazicama , nadisali se divnih mirisa raslinja i lijekovitog bilja, obišli crkvu i muzej .
Slijedio je put na sjeverni stranu otoka. Prošli smo kroz Vrbničko polje, na kome su se još zlatili trsovi vrbničke žlahtine, nedavno obrane, od koje se pravi nadaleko poznato vino. .Put nas je vodio prema špilji Biserujka . Prolazimo uz veliki zaljev, gdje plićak dopire daleko od obale , a kako nam je rekao vodić Matko,bogat je ljekovitim blatom, pa se ljeti mogu vidjeti kupači premazani crnim namazom blata. Tu je nekada bila solana , pa jedno mjesto nosi ime Soline , koja je bila važan izvor prihoda u srednjem vijeku. Na putu prolazimo kroz mjesto Rudine , autohtono, još nedirnuto , samo stare kuće i suhozidi. Špilja Biserujka duga je oko 100 metara , duboka jedva 12 metara , samo 53 metra iznad moraske razine , a temperatura u njoj , tijekom godine varira od 15° C , do 13° .Bogata je špiljskim ukrasima ( stalaktiti, stalagmite i stalagniti ) raznih boja koji potječu od željeznih ( crvena boja ) i manganskih (modra boja ) oksida . Ima i tragova čađe, što svjedoči ljudkoj nazočnosti u njoj . Tu živi endemski račić (lat. Alpioniscus christiani), koji je vrlo malen i teško uočljiv. Osim njega, u špilji žive i puževi, stonoge, te šišmiši. Pronađeni su i ostaci špiljskog medvjeda stari oko 16 000 godina.Nastavili smo put prema malom grdiću Dobrinj, na uzvisini, sa čijih zidina kaštela puca divan pogled na Kvarnerski zaljev. Mirno mjesto, čiji procvat se veže za srednji vijek i krčke knezove , kao i solanu u blizini. I danas odiše tim ugođajem svojim kućama, uličama i tgovim, ali su vidljivi i znaci današnjeg vremena , posebno pokazatelji da je turistička destinacija .Dobrinj je u srednjem vijeku bilo važno sjedište glagoljaštva , što se i vidi na mnogim natpisima na glagoljici iz tog doba . U tijeku Drugog svjetskog rata mnogo stanovnika Dobrinja i okolice je stradalo od fašističkog terora o čemu svjedoči spomenploča na zvoniku crkve Sv. Stjepana . Vraćemo se prema jugu , prema Vrbniku, gradoću na uzvisini, koji je kroz povijest imao istu sudbinu kao i ostala mjesta na otoku Krku, a očemu svjedoče mnogobrojne spomenici i arheološke iskopine .I Vrbnik je bio centar glagoljaštva .Najznačajnija gospodarska grana u Vrbniku je poljoprivreda, prvenstveno vinogradarstvo, kako u prošlosti tako i sada . Prošetali smo tim prelijepim gradićem i njegovim popločanim ulučicanma. Atrakcija je ulučica Klančić, široka samo 43 cm, koja nije samo prolaz nego ima i ulaze u kuće u kućne brojeve Pojedini od nas su moralai proći tresimice i uvući tbuh.Vrbnikom dominira župna crkva Uznesenja Marijina sa gotičkom kapelom Sv, Rožarija i kaštel sa ostatcima kule i zidina .Matko nam je pokazao bivšu zgradu kneževa dvora u kojoj se nalazi biblioteka poznate vrbničke obitelji Vitezić i rekonstuirana drvena renesansne tiskare. Reko nam je da iz Vrbnika potječu mnogi svećenici , a među njima i kardinal Bozanić.
Žurili smo prema hostelu, gdje nas je ljubazni domaćin čakao i par nas odveo na Sušak da našu bolesnici dovedomo u hostel, da bi utra dan sa nama putovala za Dubriovnik.
Ostalo je još vremena , a dan je bio ugodan i sunčan, pa su ostali poželjeli , još jednom , prošetati gradim Krkom, njegovim uličicama , kušati poznate slastice i kulinarske delicije.U sumrak smo se vratili u hostel, na ukusnu večeru. Razmijenili smo dojmove, fotografije, poneki još prošeteli uz rivu, pakiranje i zaslužen odmor.
Ujutro pokret. Krećemo preme Gradu.Čeka nas dug put .Puni smo dojmova, puno toga smo vidjeli i doživjeli, treba vremena da se sve posloži u glavi.Uz par zaustavljanja sretno stižemo našim domovima.
Pišući ovaj članak za našu web stranicu,koristila sam se podacima sa Wikipedije i sijećenjem na ono što sam čula od vodiča i što sam vidjele.Muku sam mučila da sve spomenem , jer je sve bilo vrijedno spomena , a da ne bude preopširno. Kratila sam koliko sam mogla .Nadam se da će se oni koji će ovo čitatai , a bili su na izletu, uz fotografije koje su napravili, rado prisjetiti svega , a ono koji nisu bili, dobiti poticaj da se upute na Kvarner i ove predivne otoke .


Ranka.