90. Zima u Topuskom (prva grupa)
U subotu 27. studenoga, u pet sati s Pila, svi pospani, netko ni kavicu nije stigao popiti, ali odlučni – opet idemo PO ZDRAVLJE.
Autobus po običaju pun, sa kratkim zaustavljanjima kupimo članove sa drugih adresa i kad smo svi bili na broju, Nada nam predstavlja vozače “Libertasa”, vrsne vozače Vlaha i Balda za ove daleke širine i putovanja. Autobus Župski, udobnost na visini, pozlatio se da Bog da i on i onaj tko nam ga dodijeli, živio gospar Nardelli, nema Vam ravna.
Nada svih upoznaje sa rasporedom putovanja i izleta, spominje i prošle izlete, jer imamo i nove članove, sad nas je 505… nije šala.
Počela je kišica, ali trebalo je samo izaći iz najduljeg tunela (preko 5600 m) pa da iznenađenju nema kraja, kao da smo u drugoj državi ili planeti, snijeg, bjelina, čistoća zraka i okoliša, ovo nitko nikada ne može pokvariti ili promijeniti, Lijepa Naša je upravo prelijepa u svojoj raznolikosti. Sa radija pjevaju: “ti si duša duše moje, ti si tilo moga tila” zapravo se i osjećamo tako u toplom autobusu punom starih i novih prijatelja.
Sve je lijepo, a sve naše, a mi samo trebamo uživati i nadasve čuvati od svačega i svakoga, jer ova hrvatska ljepota će biti vječna, samo ako se čuva…
Osjećas se dijete tih vrleti, kamena i šume, potoka i rijeka, duša ti puna, a srce trepti… Onda Plitvice, lijepe, ponosne bijele, čiste, nebo plavo, šume bijele, kao Hajduk i Dinamo i opet sve naše, pa bijela groblja svih vrsta i znakovlja, neka im je vječna slava i neka im Bog bude milostiv i onima što nisu znali što rade, neka im Bog oprosti.
Mjesto zauzima naša Fani Dedović, lokalna pjesnikinja, čita svoje pjesme, a sve iz naših života, poznate i doživljene.
Na vidiku Topusko, umiveno i u kiši i u snijegu, a vanjski bazen se puši, glave vire, netko već uziva i broji dane. Nikad se brže nismo raspakovali i uletili u bazene, rastegnuli, otplivali i “došli sebi” od putovanja… i tako svih 8 dana.
Izlet u Krapinu i njen nadaleko poznati muzej posjetili smo opet po snijegu, rekla bih mečavi koju pamtimo iz naših školskih lektira, ali ovo je “uživo” i ne možes vjerovati da se tu živi i da ljudi svake zime proživljavaju taj mraz neprestano ložeći svoje peći, pa se odmah sjetiš one “što južnije, sve tužnije,” i znaš da to nije istina.
Mi smo na jugu naprosto razmaženi i to je to.
O muzeju ce vam naša Mila napisati stručnije i bolje, a ja bih samo malo nadodala:
kako “koračamo” kroz milenije i naš krapinski čovjek je sve napredniji i mozak sve razvijeniji bio. Gledajući njih, pomislih, valjda nam neće trebati još koji milenij da bi postali pošteniji, srčaniji, tolerantniji, ipak, vidjeli smo i saznali od kustosa, DNK nam je isprepleten i stoga bi nam se i zajednička majka trebala zvati TOLERANCIJA.
Vidjeli ste na slikama slavili smo i rođendane, Miri i Silviji, Nada i članovi udruge pobrinuli su se i okitili jednu salu, pripremila se predivna i ogromna torta, a iz hotelske uprave došle su i kobasice i krvavice, domaći kruh, a bez vina nema ni slavlja, pjesme su svirale, pjesme se pjevale, veselja nikad dosta…
Ne znam je li postoji netko tko bi nešto zamjerio, kaže se da su dubrovčani “njorge”, ali ovo je demokratska udruga, pa se moze, kako u nju, tako i iz nje, da svatko bude sretan i zadovoljan.
A na povratku, naša se Sonja pobrinula da zabavlja vicevima i nas i vozače, da skrati taj još jedan bijeli slatki put pun uspomena i svaki put drukčiji i bolji.
Adio vam, do viđenja, do Pridvorja 12.12. ove godine bome.
Beba