81. Glumci u Zagvozdu, 14. kolovoza 2010.

… 14.08.10. “mala” grupa od 50 članova Udruge krenula je opet u “život”, autobusom prijateljskog “Libertas-a” prema Zagvozdu sa brojnim stajanjima…

Krenuti iz Grada samo nakon nekoliko dana, znači opet vidjeti nešto novo, novo zgradjeno, novo-procvalo… Taj spoj mora, čovjeka i prirode je neponovljiv od Dubrovnika pa do granice, na bilo koju stranu kreneš…

Osjetiš da si sretan i danom sve sretniji, u okolišu za koji drugi teško štede i debelo plaćaju, a ti to imaš na dohvat ruke, samo znaš ili ne znaš, želiš ili ne želiš čuvati. Mislim da bi uz našu Udrugu trebala biti i ona o očuvanju okoliša, ne samo o posjećivanju.
Vozeći se tako, ubrzo pukne pogled na Ušće, široko, plavo i oku toplo, ušće gdje se Neretva sljubljuje s morem stoljećima i u nedogled, pokazujući sve raznolikosti, a opet zajedničku ljubav svih nas Hrvata za svoje na svom…

Kad ugledaš palme i ‘leandre, odmah ti padne na pamet: “Tu su palme, tu su ‘leandri, tu su hrabri metkovski lađari”…mislim da su toga dana cijeli Metković i županija izašli vidjeti pripreme i natjecanje lađara, obućenih u predivne, žive, a opet “ponosno-tradicionalne” nošnje, pa trombonjeri od čijeg se pucnja zatrese svaka stanica u tijelu…

Mislim da pored ostalih manifestacija, toga dana Metkovčani uistinu žive taj dan i nadasve ponose se njime kao malo tko, pokazujući, snagu, umijeće, a pogotovo ljubav za svojom poviješću, koja je i burna i krvava i toliko puta nepravedna i tužna, ali naša. Knez Domagoj, za kojeg se smatra da je iz ovih krajeva, nasljednik Trpimira je bio po Mlećanima najgori knez, “pessimus dux croatiorum”jer su od njegove hrabrosti  i borbe protiv Mlećana, Arapa i Bizantinaca čak zvali upomoć i samog Papu Ivana VIII , da im pomogne.
Nisu oni znali da se svoje brani i srcem i ljubavlju, a ne samo oružjem, a NAROD BEZ OBIČAJA I POVIJESTI I NIJE NEKI NAROD. Sve ovo, a i mnogo više rekao nam je naš mali “zagrepčanin” Ivar i prelijepa Maura…dok su s nama uživali u krajoliku, a i sami “učili” svoju povijest na licu mjesta…

Kad zamisliš koliko su samo na te nošnje sati šivanja i dotjerivanja potrošile njihove žene, majke, sestre i kćeri, taj neviđeni, a sveprisutni “odred ljubavi”,  kojeg malo tko i vidi, a kamo li zahvali, dodje ti da raširiš ruke i zagrliš svih odjednom, kad bi mogao… a ne možeš!!!

Poslije objeda u restaurant-u Dalmata, slijedi put prema Zagvozdu, još jednom ponosnom hrvatskom mjestu … Putujući nailazimo na stećke, te “kamene spavaće”, kuće vjekovječne. Davno su legli i dugo im je ležati, a u nama bude maštu, koja nema kraja, ostat će oni vjećna tajna, koju se ne smije gaziti, jer su “oni bili, kako jesmo mi, a mi ćemo biti, kako jesu oni..” Mir duši njihovoj, ma tko bili…

I nakon hladne okrijepe u domaćem kafiću, uputili smo se na Trg Glumaca u samom centru, gdje je naš lokalni i poznati glumac /prije 5 godina/  Vedran Mlikota i društvo sa gradonačelnikom Boženkom Dedićem osmislio nešto čime se ne mogu pohvaliti ni mnoge “umišljene” metropole – kazalište pod vedrim nebom, svake godine od 04.07-16.08.  Te smo večeri gledali  predstavu “Škrtična” od J.P.B. Molierea, postavljenu od redatelja Z. Mužića i Šibenskog kazališta i nasmijali se do suza, zahvalni i presretni i tek sljedeće jutro napustili Zagvozd… u kojeg se treba uvijek i ponovno vraćati.

Netko je lijepo rekao: “najuzbudljivija kultura u ovoj zemlji događa se sasvim gerilski.”

Beba