Noć muzeja u Zadru (26. - 28.1.2018.)

Ove godine za Noć muzeja išli smo u Zadar.

Nada je pripremila bogat program, a svi mi, koji smo krenuli na put, bili smo spremni za nove izazove.

Jutro je bilo sunčano, navješćujući lijep dan i vikend. Kao i obično put je lijepo prošao.

Uz razgovor, pjesmu, šale, ukusne kolače, koje su nam pripremile Irena, Gordana i Stanke, te Mirovu višnjevaču, vrijeme je brzo odmicalo. Nismo ni osjetili, a već smo bili u Zadru.

 

 

Dočekao nas je  ukusan ručak i  lijepi smještaj u Hotelu „ Kolovare“. Nakon puta  neki su se odmarali, neki su se prošetali  uz obalu, a neki do  centra Zadra (  centar je  vrlo blizu hotela) Već u 17,30 smo došli  pred  Kneževu palaču , koja se naslanja na Providurovu palaču, a obje su sagrađeno u doba Mletaka  i služile su  za smještaj i rad  obnašatelja  vlasti u Zadru u to doba. Sada su u  sastavu „ Narodnog muzeja“ Već je vladao  šušur i  mnogi posjetioci su bili u obilasku. Posjetitelje je dočekivala ravnateljica  Narodnog  muzeja. U prizemlju , na  velikom podnom šahu, igrala partija , a sve u duhu mota ovogodišnje  Noći muzeja „Sport naš svagdašnji“. Kroz muzej  i njegove postave  nas je provele povjesničarka , kustošica muzeja , Ivana Dražić. I tako smo saznali da je 2017. palača obnovljena ( bila je zapuštena , posebno stradala u Drugom svjetskom  ratu , za bombardiranja saveznika 1943. i 1944. godine ).Sada su u njoj smješteni eksponati  ( 16. – 20. st). Slike i namještaj u postavu „ Šest salonskih priča“ je stalni postav. U prvom salonu je dominira barokna slika „Žrtvovanje Ifigenije“ , namještaj iz doba baroka (posebnpo su impresivna ogledala),  u slijedećem  namještaj (ampir) iz doba  Napoleona i itd. Eksponati su pronađeni u ruševinama  grada i u  stanovima  pojedinih obitelji i resaturirani. Obišli smo i galeriju modernih slikara Zadra i Hrvatske iz  fundusa muzeja i gostujuću  izložbu“ Glazbeni život Zadra u 19. stoljeću“. U istoj zgradi smješten je i Prirodoslovni muzej .  Na malom prostoru su predstavljene školjke i mekušci Jadrana. Susjedna Providurova palača čeka na obnovu. Naša ljubazna  domaćica nam je pričala o predanju koje govori  da je Car Franjo Josip , kada je dolazio  u Zadar, bio smješten u tu palaču , koja je zjapila prazna , pa su je za tu prigodu  opremili  namještajem i posuđem koje su donijeli iz  domova bogatih obitelji. Oprostili smo se od Kustosic i Kalelargom (širokom ulicom ) krenuli ka Narodnom trgu . Tu smo u Gradskoj straži, koja je Etnološki odjel   Narodnog muzeja, obišli izložbu   „Etnološke osobitosti  sjeverne Dalmacije“, a u Gradskoj loži  izložbu „Hrvatski ratni plakat“. Neki od nas smo se kratko okrijepili u kafiću  „Sv. Lovre“ koji se nalazi u  staroj crkvi Sv. Lovre , koja je  izgubila  svoju funkciju. U Arheološkom muzeju, koji je lani slavio 125 godina  od osnutka, moderno obnovljenom ( nalazi se u blizini Foruma ), obišli smo stalni postav, koji je smješten  na  tri kata ,a  izloženi su eksponati koji nam pričaju o bogatoj povijesti Zadra i okolice od prapovijesti  do 12. stoljeća. Na  prvom  je povijest  ranog kršćanstva , kroz koju nas je  proveo  kustos Arheološkog  muzeja Nin , a veliki dio eksponata  potječe iz Nina i okolice . Eksponati imaju karakteristične   ornamente  za to doba ( hrvatski pleter ),  sarkofage ,  nakit, grnčariju , a  posebno prikazuju  novi način pokapanja pokojnika,  jer se tada napušta spaljivanje , a  pokojnici se ukapaju  u  crkvama, a kasnije na grobljima ( ponekad postavljeni okomito zbog nedostatka prostora, ponekad u fetus položaju, a kasnije slično kao danas ).Baš u  grobovima su nađeni  i vrijedni eksponati   posuđa i nakita koji su bili smješteni  uz pokojne da im služe, kako se vjerovalo, u drugom životu. Na drugom  katu, divno uređen prostor, koji  obiluje eksponatima iz antike , tj. doba Rima koji  koncem  starog i početkom novog vijeka  tu osnova grad , sa svim njegovim obilježjima. Kroz taj postav proveo  nas je kustos  tog muzeja, detaljno nam   sve objasnivši o natpisima, kipovima careva i bogova, kamenim ulomcima, staklenom posuđu, nakitu. Među posjetiocima su  šetali mladi momci prerušeni u gladijatore , predstavljajući  sport  rimskog doba. Rekoše nam da su  članovi Udruge „ Gladijator“ iz Pule. Na zadnjem katu  su izlošci iz  prapovijesti, iz doba neolita i Liburna , kada Zadar  postaje  naselje sa bogatim zaleđem. Hitamo u  Muzej antičkog stakla .Mladi kustos Marko se svim silama trudio, kroz vrevu i žamor, da nas upozna sa  načinom dobivanja  sirovina za staklo u staro doba, načinu obrade stakla , što smo mogli i gledati, jer su puhači stakla demonstrirali, na licu mjesta,  kako se prave predmeti  i nakit od stakla . Eksponati su razni, od velikih posuda koje su služila za kao urne za  pepeo pokojnika, do manjih, koje su nađene u grobovima i u potonulim  brodovima iz doba antike ( Zadar ima   dobro razvijen podmorsku arheologiju ), kao i   lijepe posudice koje su nađene u  grobovima, a koje su  u njih stavljene s začinima, mirisima  i sl. , a da  služe pokojnicima u zagrobnom životu. Uglavnom su nađeni u  nekropolama  u samom Zadru i okolici pri gradnji naselja . U foajeu Muzeja svirao je, jako dobro, jedan rock bend, stalno je bila gužva, raspoloženje dobro, svi su se dobro zabavljali, ali ponoć se bližila i valjalo je poći na počinak.

 

 

U subotu ujutro nas je na istočnom dijelu poluotoka čekao naš vodič, gospodin Vinko Bakija, koji nas je proveo kroz Zadar „pro bono“. Vođenje je bilo  toliko dobro i interesantno, pa premda smo ponešto o svemu i znali, svi smo pažljivo slušali kao đaci. Pa što smo sve čuli i saznali? Valjda ću uspjeti dosta vjerodostojno prepričati. Otok je od istoka ka zapadu dugačak 1 kilometar, širok 400 metara. Kao naselje  potječe iz dona Liburna ,od prije oko  3000 godina, od kada  nosi naziv Jader, Jadra ili Jadera. Prije oko 2000 godina ,  kraj osvajaju Rimljani i u vrijeme  Cara Augusta  nastaje  grad u pravom smislu  sa trijumfalnim vratima  na istoku, forumom na zapadu,  kapitolijem  na uzvisini iznad  foruma i gospodarskim trgom, emporijem uz more .Ulice  idu od istoka  ka zapadu ( decumanus , sa glavnom , maximus ), i od  sjevera ka jugu (cardo). Grade  i terme , vodovod,  vile rustike u okolici, arene za gladijatorske borbe . Grade  se utvrde za obranu od  neprijatelja, zidine( naš vodič je to nazvao zidnim platnom) koje su u to doba dosta  visoke ali uže ( do oko 2 metra) , sa nazubljenim  vrhom za  zaklon strijelca. Na istočnom dijelu poluotoka,  svjedoci toga vremena su  ostaci trijumfalne kapije   koji su dijelom zatrpani, a dijelom se vide i oko 2 metra su  ispod razine sadašnjeg grada . Dio ostataka su u i podu , vide se kroz staklo, jednog restorana u kome smo kasnije ručali. U ranom srednjem vijeku kada je naša obala i zaleđe razarano od strane Avara i Slavena, Zadar ostaje pošteđen  i  preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržat će sve do 1918. godine., tj. 1000 godina. U tom periodu  njega  pokušaju i povremeni osvajaju i Franci, pa prelazi iz ruke jednih u ruke drugih. U 10. i 11 st. se okreće ka Hrvatskoj državi u zaleđu (Nin) i u sporazumu sa Bizantom, sa ostalim dalmatinskim  komunama, se  pripaja Hrvatskoj državi i vlasti Petra Krešimira IV, a od 1105. priznaje vlast  hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Zadarskim mirom 1358 . pripada pod vlast  austro- ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca. U tim stoljećima Zadar je bio na meti Venecije, koja ga pokušava osvojiti, što povremeno, ali privremeno i uspijeva. 1202. g.  Mleci  pomažu  križarima , za vrije e IV križarskog  rata , da  napadnu Zadar i da ga    do temelja razruše i opljačkaju.  Navodi se da križari izjavljuju da nemaju potrebe ići dalje na Bliski istok, jer su tu opljačkali silno bogatstvo. Na križare i mletačkog dužda  Papa Inocentije III, zbog toga, baca anatemu. Novi gospodar Ladislav Napuljski, vidjevši da sve više gubi utjecaj u Dalmaciji, prodaje Zadar i svoja dinastička prava na Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata 1409. god. U 16 . i 17. stoljeću za  osvajanjem zaleđa od strane Osmanlija, Zadar postaje glavna obrambena utvrda Venecije prema tom zaleđu. Zbog toga se sada  grade  nove fortifikacije,  a stare se velikim dijelom  ruše. Zidine  se grade nešto niže ( do 10 metara ), ali puno šire ( i do 8 metara  ), jer   neprijatelj ima barut i topništvo, a bedemi se  pojačavaju i dodatnim bastionima, posebno na istočnoj strani od kuda vreba najveća opasnost. Tu se gradi Kapetanova kuls , vrijdan primjer renesansne građevine, koja je služika i kao zatvor. To je predio  lučice Foše, koja je komunicirala se otvorenim morem i  zadarskom lukom, a kanal je kasnije zatrpan. Cijelo zdanje  krase Kopnene vrata, oblika trijumfalne kapije, izrađene u renesansnom stilu sa  kipom lava , simbolom Venecije, i otvorenom knjigom, što je bilo simbol mira i blagostanja kada su se gradila i kipom Sv. Krševana ispod njega. Vodić nam reče da je to najljepši spomenik te vrste na Mediteranu. Kasnije , dolaskom austrougarske  i smanjenom opasnosti od Turaka ,dio bedema ( muraja) prema moru  se ruše,  i grade se vile bogatih, perivoji i parkovi. 2017 godine Zadarski bedemi su proglašeni  spomenikom   kulture pod zaštitom UNESC-a. Tu se nalazi i trg  „ Pet bunara“ , a  u svari to je pet bunarskih otvora, ispod kojih je  ogromna  cisterna za vodu, koja je  bila jako važna u danima opsade grada . Na suprotnom kraju  grada , na zapadu, je Trg tri bunara. U blizini je i rimski stup , koji je dao, iz dijelova stupova sa kapitolija , oduzevši ih nekim obiteljima,  postaviti  nadbiskup Vicko Zmajević. On je time, kako reče naš vodič, obilježio teritorij svoga utjecaja od stupa do katedrale. On je i zaslužan, za naseljavanje    kršćanskog življa iz Albanije, iz okolice Skadarskog jezera, na predio u blizini Zadra , koji  od tada nosi ime Arbanasi. U blizini je i crkva Sv. Šimuna. Prvotno je bila   ranokršćanska bazilika iz 5. stoljeća . pa crkva sv. Stjepana  sa gotičkim elementima  iz 14 st,  što je sada razlikuje  bijelom bojom od  ostalog dijele koji je iz 16.st, iz doba baroka. U njoj se u  čuvaju relikvije Sv. Šimuna  u zlatnoj škrinji, velike vrijednosti, koja je djelo domaćeg majstora . Nastavljamo šetnju  Kaleragom to Narodnog trga , gdje se nalaze građevine  Gradska straža, sa   satom, koja je prvobitno bila nešto niža, te Gradska loža,  koja je u kišno vrijeme služila i  kao natkrivena trgovima, a  pod čijim su se krovom zasjedala vijeće i sudovi, donosile odluke i presude koje su se izbikivale sa velikih otvora. Smještanjem knjižnice u njen prostor, u 19. stoljeću, otvori se  zatvaraju, zastakljuju. Sada to pripada Narodnom muzeju. Navedene građevine  nastaju u doba Venecije, a  građevina u kojoj je sada vijećnica nastaje u doba Musolinija i svojom veličinom i  neskladom  odudara od  ostalih   građevina. U  18. stoljeću,  iako postoji  opasnost od Turaka , i  vlast je Venecije, u Zadru cvijeta kulturni život. Osniva se  kazalište „Tetro Nobile“ koje u 19. st.  postaje „Tetro Verdi“, djeluju književnici kao što je Petr Zoranić, Jerolim Vidolić i drugi, izdaju se prvr novine na narodnom jeziku. U ovom  je rođen i Juraj Matejev Dalmatinac , graditelj Šibenske katedrale. Već u 14 stoljeću Domenikanci osnivaju  sveučilište , koje ima bogatu tradiciju do danas. Nakon Venecije , Zadar  je kratko u rukama Austrougarske, pa  Francuske, pa opet Austrougarske, narednih 100 godina. U Sasatv Hrvatske vraća se 1. studenog 1944. godine. Na kraju Kalelerge  nalazi se romanička , trobrodna   crkva Sv. Stošije, katedrala,  čiji su portali  izgrađeni u romaničkom stilu, a rozete na pročelju i začelju u gotičkom stilu. Uz nju  se izdiže  visoki  zvonik koji je građen u dvije etape. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagrađeni su 15. st.,za vrijeme nadbiskupa Vallaressa koji je  želio izgraditi dva  zvonika,, ali mu je papa zabranio( inače Zadarska nabiskupija je i danas izravno od ingerecijom Vatikana ), pa je novac namijenjem  za zvonike,  utrošio za izradu  biskupskog žezla  od čistog zlata,  koji se sada čuva u Muzeju „Zlato i srebro Zadra“ , i koji je  dosta težak, pa ga biskupi ne nose.  Gornje katove, koncem 19, st. prema tipu zvonika u Rabu, gradio je  engleski arhitekt i povjesničar umjetnosti Thomas Graham Jackson. Stižemo na Forum, dio grada koji je do   bombardiranja  saveznika bio zatrpan i  na kome su  bile izgrađene stambene zgrade .Kada se to područje raščistilo , ostali su dijelovi  rimskih građevina, koje  govore o životu u doba  starog Rima,  originalne ploče, kojima je bio popločan trg u to doba još su tu, i oko 2 metra su ispod razine  ostalog dijela. Naš vodič  nam je ispričao anegdotu sa Australskim turistima , koji su se skinuli bosi i hodali po pločama,  da tako uspostave izravan kontakt sa starim Rimom. Na  uzvisini  uz Forum su ostaci  hrama sa  likovima Jupitere i Junone , desno crkva Sv. Donata , čiji su temelji i dijelovi  građeni od  ostataka rimskih građevina. Sagrađena je u  9. stoljeću,  dao ju je sagraditi  biskup Donat po kome nosi ime, do 15 st. nosila ime Sv. Trojstva .Sagrađena je u stilu ranobizantske arhitekture , kružnog je oblika i simbol je grad Zadra . Danas je  to  središte glazbenih događanje. Otišli smo u Benediktinski samostan u čija se dva krila čuvaju  vrednote pod nazivom „Zlato i srebro Zadra“. Zadar je do Turskog osvajanja bio izuzetno bogat grad, sa bogatim zaleđem i bogatim rudnicima srebra i zlata. U gradu je živjelo 80 zlatara koji su izrađivali vrijedne predmete kao što su kandila, relikvijari, križevi, mistrance, a koje su naručivale bogate obitelji i darivali crkvama i  katedrali. Izlošci su neizmjerno lijepi i bogato ukrašeni i ima ih jako puno. Svjedoci su bogatstva Zadra u to vrijeme . Dolaskom Turaka prekinute su veze  sa zaleđem, a time i dotok plemenitih metala, pa već u 16.stoljeću  zlatari sele na zapad i u gradu  ne ostaje ni jedan. U ovom muzeju, čije blago su, kroz stoljeća, od pljački i razaranja, sačuvale Benediktinke, u svojim podrumima, vidi se sva ljepota i bogatstvo toga perioda. Posebno su zadivljujući vezovi od srebra i zlata koje su one godinama vezle uz svijeću. Tu se nalaze i kipovi Sv Stošije( Anastazije ), koja u ruci nosi plamen,  koja je  bila  rimska građanka i koju je  Dioklecian  dao zapaliti u Sirmiumu, jer se nije htjela odreći kršćanske vjere .U 9. stoljeću njene moći , pepeo, u Zadar donosi biskup Donat  i bazilici koja je bila posvećena Sv, Petru daje ime Sv. Stošija . Uz njezin kip  nalazi se i kip Sv . Krševana, vojnika iz Akvileje , koji je u mladosti prijateljevao sa Anastazijom  i podržavao je u vjeri , a  i sam zbog  toga pogubljen. Njegovi ostaci  su  preneseni  u  Zadar u  7.stoljeću i on je proglašen zaštitnikom grada .

 

Na kraju odlazimo na rivu, do „Morskih orgulja“  i „Pozdrava suncu“ , djela našeg arhitekta Nikole Bašića, gdje  priroda  stvara zvukove i  svjetlosne efekte. More nije bilo jako, ali prošao je jedan trabakul, pa su ipak valići proizveli divne zvukove. Sa tog dijele rive , kažu , Hitchcock je, pijući Maraskino,  gledao  zalazak sunca i rekao da  je to najljepši zalazak sunca na svijetu. Inače Maraskino ( Marashino ) je liker koji se  pravi od višnje maraske , koja  uspijeva u zadarskom zaleđu, njegova masovna proizvodnja, po posebnoj  recepturi počinje u 16. stoljeću, sa velikim zamahom  u 18 . i 19. stoljeću, kada je u Zadru bilo 30 tvornica , a izvozio se u  sve europske gradove  i pio se na mnogim dvorovima. Dojmova je bilo puno,  podataka još i više. Sve je bilo teško zapamtiti. Na kraju smo se svi slikali na Orguljama , u majicama Udruge, zatim se oprostili od našeg domaćina. Iako nije bilo planirano, ali ostalo je vremena poslije podne , a i dan je bio lijep,  otišli smo nakon ručka do Nina , gradića koji je smješten na otočiću promjera 500 metara i koji je bio prijestolnica hrvatskih vladara (879. godine knez Branimir od pape Ivana VIII. prima pismo koje je u ono doba bilo priznanje države Hrvatske. 1069. godine Petar Krešimir IV. u Ninu prvi naziva  Jadransko more našim morem u darovnici kojom zadarskom samostanu Sv. Krševana daruje otok Maun. 1080. godine za vrijeme kralja Dmitra Zvonimira papinski legat održava crkveni sabor.U Ninu je stolovao biskup Grgur Ninski oko 900.-929. godine, a za vrijeme svog stolovanja poznat je kao glavni zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice, kao i glagoljaškoga bogoslužja.) Nin nas je dočekao uspavan na suncu, miran zimski dan , pokoji prolaznik, u  plićaku se ljuljuškala replika nastarijeg hrvatskog broda , iz 11. s.,  Condura Croatica , a  sa desne strane prstirala se Ninska solana , u kojoj se  kao i u Stonu, sol bere na starinski način, Prešli smo preko  polurazrušenog mosta, koji je stradao u nedavnim poplavamao, prošetali do crkve Sv Anselma u čijoj se blizini nalazi spomenik Grguru Ninskom , rada Ivaan Meštrivića ( jedan od tri  koje je izradio i koji nešto manjih dimenzija od ostala dva  koji su u Varždinu i Splitu). Obišli smo crkvu Sv. Križa, poznatoj kao „najmanja katedrala na svijetu“Iz 9. stoljeća je ima oblik grčkog križa, a njen  izgled prati sunce  zbog čega je služila koa svijevrstan sat i kalendar u to doba. U samom središtu Nina, na položaju nekadašnjeg rimskog foruma, nalaze se ostaci monumentalnog rimskog hrama, najvećega na istočnoj obali Jadranskog mora. Oni datiraju iz druge polovice 1. stoljeća poslije Krista, iz vremena vladavine cara Vespazijana (69. - 79. god.). Na povratku smo se popeli na malu uzvisinu do crkve Sv. Nikole  iznimno važne za vladare iz hrvatske dinastije i za povijest drevnog grada Nina. Prema narodnoj predaji, krunilo se u Ninu sedam kraljeva, pa bi prigodom krunidbe okrunjeni vladar u sjajnoj pratnji dojahao do crkve Sv. Nikole, gdje bi se narodu predstavio i u znak svoje kraljevske vlasti, mačem bi sa tog humka zasjekao na sve četiri strane svijeta.  Dugačka je 5,90 m, široka 5,70 m, visoka 6 m , . Zbog opasnosti od Turaka na crkvicu se u 16. ili 17. stoljeću nadograđuje obrambeno krunište sa 8 zubaca koje je služilo kao izvidnica. Dan je bio  naporan , trebalo se odmoriti, jer nas je uvečer  čekala večera i zabava . Osoblje hotela  je uredilo   dvoranu samo za nas, u plavim tonovima , a naš Neno je stigao  iz Splita sa svojim instrumentima i „tulum“ je mogao početi. Pjesma i ples ( a svi   smo   zdušno pjevali i plesali) su potrajali  sve do  kasno u noć. Bilo je dobro i lijepo kao i svaki put .


Nedjelja je  osvanula sunčana , mi odmorni  , nakon doručka krećemo put Otavica .Ugodan zimski dan,  još magle po kotlinama ,  slana  po raslinju uz put, stabla ogoljela,  lišće hrasta tamno smeđe, zimski krajobraz. Vozimo se prema Drnišu, uz  kanjon Čikole. Na ulazu u Otavice  je kuća koju je za svoju obitelj dao sagraditi naš slavni kipar, arhitekt i književnik Ivan Meštrviću, u kojoj i danas  žive njegovi bliski rođaci. Uz kuću je  dao izgraditi i školu , da  djeca toga kraja  ne ostanu nepismena , kao što je bio on u ranoj mladosti, te  zdravstvenu stanicu. Meštrović je, igrom slučaja, rođen u Vrpolju (1883.) jer mu je otac tamo službovao, ali cijelo djetinjstvo je proveo u Otavicama od kuda potječe. Čuvao je ovce, nije išao u školu, ali neki dobri ljudi, koji su uočili njegov dar, šalju ga u Split , a zatim odlazi u Beč na studije, pa preko Europe u SAD stvarajući svoja djela, a kojih je mnogo,  po kojima postaje  svjetski poznat umjetnik.Život je završio u SAD, u Sauth Bend, Indiana 1962. gdje je bio profesor kiparstva. U Otavicama gradi Mauzolej – Crkvu Presvjetlog Otkupljnja, u kojem počivaju posmrtni ostaci  umjetnika ,  njegovih roditelja i ostale obitelji. Preko mostića prelazimo Čikolu  i kroz drvored topola stižemo pod brijeg na čijem je vrhu se nalazi mauzolej.Popeli smo se uz strme skaline i u pratnji mlade vodičice  razgledali to lijepo zdanje. Na ulazu su bila metalna vrata sa bistam umjetnika i njegove obitelj, ali ih je u Domovinskom ratu neprijatelj odnio i danas nisu nađena, U unutrašnjosti nasvođenom kupolom , čija i ukrašavanje nije  završeno, nasuprot vratima nalazi se oltar, u kutevima kipovi četiri evanđelista sa glavama u obliku njihovih simbola , sa jedne strane  kipovi koji simboliziraju rađanje, a sa druge, koji simboliziraju umiranje. Pod je popločan raznobojnim  mramorom i  tu je ulaz u kriptu. Na kipovima ostaci vandalizma neprijatelja. Slikali smo se , u majicama Udruge, ispred Mauzoleja, za uspomenu. Nastavljamo put do Čavoglava , gdje smo se kratko zadržali. Nedjeljna je misa , neki  su ušli u mjesnu crkvu ( Crkva Hrvatskih mučenika ), koju je projektirao arhitekt Emil Šverko u  modenom stilu sa elemetima  lokalnog načina gradnje. Dok je naš vozač Danijel popravljao kvar na  autobusu, neke članice su se slikale sa Thompsonom.

Zadnje odredište nam je bio Sinj. U restoranu obitelji Zorica nas je čeka  ručak. Srdačan osmijeh i dobrodošlica domaćina , toplina  restorana, ukusan ručak (domaća juha, lešo govedina sa prilogom, a posebno umak od hrena, koji je za ovu priliku pripremila i donijela naša Irena ), uz čašu vina, što ćeš više. Neki su kratko prošetali Sinjem, neki otišli do Gospe Sinjske. Noć je polako padala. Trebalo je krenuti doma .

Ovo sam napisala dosta detaljno, jer jednostavno nisam mogla ništa izostaviti , a sve  u želji da ovu ljepotu i bogatsvo povijesti koju smo mi doživjeli podijelim sa onim članovima koji nisu mogli biti sa nama  Nadam se da sam uspijela

 

Ranka