Bosna Srebrena (15.- 18.06.2017.)

U četvrtak ujutro, krenula je karavana naše Udruge (nas 18) put Bosne Srebrene.

Nada je danima slagala itinerar i dogovarala prijevoz, smještaj, obilaske samostana i muzeja , pa je trebalo to sve obići i vidjeti.

Bosna Srebrena je franjevačka provincija, jedina od ustanova srednjovjekovne bosanske države koja se uspjela očuvati sve do današnjih dana. Franjevci su u Bosnu došli potkraj 13. stoljeća (1291.) i nedugo potom u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojemu je kasnija država nazvana Bosna Srebrenika ili Bosna Srebrena (lat. Bosna Argentina).

 

 

Dubrovnik je od početka imao žive trgovačke veze sa tim  krajevima, trgujući svojom solju i metalima kojima je Središnja Bosna bila bogata. I u tursko doba  Dubrovnik je imao dobre odnose sa Portom, mogao je slobodno trgovati i osnivati svoje kolonije, a u Bosnu su mogli ući papinski poslanici samo ako su dolazili preko Dubrovnika.

Mi  nismo nosili sol  kao naši preci, ali  je bilo  puno lijepih želja, radoznalosti i  dobrih namjera. Vozio nas je Ivica u  svom minibusu. Bilo je vrlo  ugodno. Preko Primorja  smo   ušli u  Hercegovinu, prešli preko Popova Polja i popeli se do Stoca ,  malog , lijepog hercegovačkog gradića , gdje je bila prva pauza . Okrijepljeni kavom i  kolačima , dobrog raspoloženja, uz  malo pjesme, vrijeme nam  je brzo prolazilo. Stigli smo na Boračko jezero, u Ekoselo, koje su još uređivali i spremali za sezonu.

Nas par hrabrijih je  uskočilo u jezero, koje je bilo ugodne temperature. Malo smo plivali,  dok su domaćini lovili pastrvu iz ograđenog  potoka i spremali ručak. Peksimeti sa kajmakom , pastrva  na žaru, uz hladno pivo , što ćeš bolje.

Put se nastavio. Polako se penjemo uz Ivan. Uz put djeca  prodaju šumske  jagode .Na jednom mjestu smo sve pokupovali na  radost dječaka koji su ih prodavali. Divan okus nepatvorene prirode .

Prolazimo Bradinu i hvatamo se Bosne . Prije Sarajeva skrenuli smo prema  Kiseljaku.

Motel „ Maks „ u kome se smještamo, bio je naša baza iz koje smo slijedeća  tri dana odlazili u  obilaske. Domaćini ljubazni, sobe  uredne , prostrane . Kratko smo se odmorili ,a onda  u šetnju prema centru, koga rese stare  kuće i moderne  građevine , lijepi park , sa visokim lipama , i dosta šarenog cvijeća, kroz  koji teče  rijeka Lepenica. U parku se nalaze i česme na kojima domaće stanovništvo puni boce Sarajevskim kiseljakom. I mi smo ga kušali.

Jeli smo čuvene kiseljačke ćevape, u Restoranu „ Fijaker“.  Kušali smo i kiseljačke  pogačice ( iftarske pogačice ili ramazije )  punjene kajmakom . Sve je bilo jako ukusno i dobro.

Današnji Kiseljak je relativno mlado naselje, koje se razvilo zahvaljujući mnogim izvorištima mineralne vode (kiseljaka) duž cijele kotline. Najstariji pronađeni tragovi ljudske djelatnosti na području današnjeg Kiseljaka i šire potiču još iz neolit. U zaseoku  Bijele Vode nalazilo se ilirsko naselje.

Srednjovjekovnih nalaza je također mnogo, a najbrojniji su stečci. Ima ih na stotine, a samo na području Lepenice postoji 35 nekropola sa oko 700 stećaka. Najljepši je stećak Radoja Radosalica u Zabrđu. Među nekoliko stotina stećaka nalazi se i jedan kojeg narod naziva "Biskupov grob".

Dolaskom Osmanlija  župe se zamjenjuju nahijama ,  formira se nahija Lepenica , a turski putopisac Evlija Čelebija opisao je sve pogodnosti koje nude izvori kisele vode, te spomenuo da je trgovci "pune i raznose od vilajeta do vilajeta"

Nakon austrougarske okupacije, Kiseljak se jače razvija kao liječilište, te središte trgovine i obrta.

Bili smo umorni, san nam je bio neophodan

Ujutro dobar  doručak i krenuli smo put Kreševa , malog bosanskog gradića u kotlini, kao što su svi  bosanski gradići.

Povijesna  gradska jezgra, zbog svoje arhitekture,  proglašena je za nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Posjetili  smo samostan Sv. Katarine i crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije,  kroz koje nas je proveo ljubazni i nasmijani  fra . Ivica , detaljno nam pričajući o povijesti samostana  i mjesta.

U pisanim dokumentima mjesto Kreševo, se spominje prvi put 1435. godine, a u 15. stoljeću je jedna od rezidencija bosanskih kraljeva, s kraljevskim dvorom i utvrdom. U tursko doba Kreševo je, uz Vareš, glavno središte bosanske metalurgije i njeguje dobre trgovačke veze s Dubrovnikom. Od vremena samostalnosti bosanske države do danas održala se tradicija kovačkog obrta. I danas  postoji običaj potkivanja jaja , koji je znak spretnosti  mladih muškaraca i potvrda da  su spremni za rad i za ženidbu. Poznato  je po rudnicima barita, željeza, bakra, srebra i žive.

Franjevački samostan se prvi put spominje sredinom 14. stoljeća. U samostanskoj biblioteci danas se čuva  inkunabula  Strabonova Geographia iz 1480. godine. U njoj se nalaze i stara djela o obradi metala , a u arhivu je značajna zbirka pisama uglednih osoba političkog, kulturnog i crkvenog života iz 19 stoljeće. Nalaze se i knjige ljekaruše, jer su u to doba fratri stjecali znanja i u medicini i liječili stanovništvo, kao npr. Fra. Mato Nikolić, koji je uz ostalo liječio i akupunkturom .Tu je  vrijedna je i zbirka umjetnina iz starijeg i novijeg doba  i vrijedni eksponati koji svjedoče  o obradi metala kao i komadi  rudače koja se kopala u tim krajevima .Više puta rušen ,samostan je zadnji put je obnovljen  1853 godine . Crkva Uznesenja  Blažene Djevice Marije ,  zaštitnica župe, obnovljena početkom 20. st., pročelje i unutrašnjost  joj krase mozaici  slikara Iva Dulčića  , koje je dovršio slikar Đuro Pulitika

U samostanu je  djelovao fra. Grgo Martić, , znanstvenik, književnik, humanist , gdje je i umro i sahranjen 1905. god. Njegova bista , rad Ivana Meštrovića  nalazi se na ulazu u samostan.

U Kreševu se nalazi Hadži Hasanova džamija podignuta je 1709. godine.

 

Pozdravili smo se sa ljubaznim domaćinom i krenuli put Fojnice .To je mali gradić koji je danas najpoznatija po svojoj banji  , lječilištu, „ Reumal“, čije se ljekovitost i radioaktivnost  ispitivala još  krajem 19 stoljeća , a eksploatacija počela  prije Prvog svjetskog rata. Tragovi ljudskog djelovanja u Fojnici postoje od prapovijesti, kroz srednji vijek , a vezani su za eksploataciju obližnjih rudnika. Mi smo se uputili u   Franjevački samostan Duha Svetoga , koji se nalazi na uzvisini i koji je osnovan u 14 stoljeću , a na današnjoj lokaciji se nalazi od 16 stoljeća.  Uz njega se nalazi i crkva   koja je  u ovom obliku građena 1888 g, a koju su projektirali u unutrašnjost  uredili tirolski majstori. Dočekala nas je ljubazna  kustosica  , koja nam je pokazala crkvu, Samostansku knjižnicu i muzej koji su proglašeni Nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Vidjeli smo vrijedna dijela , i eksponata  od prapovijesti do danas, grbove , stari  novac ,  dokumente iz turskog doba , među kojima je najznačajniji ferman , Ahdnama sultana Mehmed el Fatiha II, to jest njegova pismena garancija stanovništvu Fojnice da će imati sva osobna, te imovinska prava i slobode. Ahdnama je napisana 28. svibnja 1463. godine u Milodražu. Poznata je kao najstariji dokument o ljudskim pravima u povijesti, a  od sultana ju je  ishodio fra  Anđeo Zvizdović. Tu se nalaze i vrijedna likovna dijele starih i suvremenih majstora. Muzej je  lijepo i suvremeno uređen,  i ove godine je bio u  međunarodnoj konkurenciji za najbolji muzej i  nalazi se na listi 60 svjetskih muzeja.

U Tursko doba  građene su mnoge džamije i tekije , među kojima je najpoznatija Atik ( stara ) džamija iz 16 st. i ona koju je  podigao  Šaban Ahmed–efendija, tadašnji kreševsko–fojnički kadija 1666. godine. Na tom prostoru razvija se i glavni dio fojničke čaršije, po čemu je i džamija u narodu nazivana Čaršijska.

 

U Samostanu su nam priredili  bogat i ukusan ručak, nakon koga smo se, prethodno kupivši suvenire , domaću šljivovicu i  jabukovaču, te razne džemove , uputili prema Prokoškom jezeru..Prije toga smo se slikali ispred  spomenika „Posljednja  večera“  , čije su skulpture od drva u naravnoj veličini načinjene  u Argentini, navodno za Papu.

 

Vozili smo se uz brdo, makadamom , oko jedan sat. Uz put mnoštvo bistrih potoka koji  se slijevaju niz obronke ,  bogate crnogorične šume , proplanci svježe zelene  trave , a onda vidikovac sa koga puca  pogled na  kotlinu u kome se nalazi jezero.

 

Prokoško jezero nalazi se  na planini Vranici, na  1636 metara nadmorske visine , ledenjačkog je porijekla. Oko njega su  nastambe od drva , katuni, koji su  prije služila ljeti za stanovanje , kada se stoka dovodila na ispašu, a sada su tu građene i vikendice , pa  je u pitanje doveden i ekosustav jezera i opstanak endemičkog primjera vodozemca , tritona , koji obitava u jezeru.

 

Spustilo smo se do jezera ,  „pregovarali“ sa stadom ovaca  za prolaz cestom, jer su one baš nju izabrale za popodnevnu siestu. Prošetali smo oko jezera , a neki smo se i okupali u njemu. Bilo je malo brrr , ali  lijepo.

 

Povratak je bio brži, Vratili smo se u motel, jer je vozač morao nazad za Dubrovnik, a Nada se dala  u  rješavanje prijevoza za  naredna dva dana. Dobro se snervala, ali uz pomoć mladića sa recepcije  našla je vozače  i prijevoz sa sutradan. Dok je ona  pregovarali, veći dio nas je ponovo krenuo u centar Kiseljaka na ćevape i palačinke. Nije nam smetala ni jaka kiša. Noć osvježena kišom , umor i puni trbusi su nas brzo uspavali.

 

Ujutro nakon doručka, sa novim vozačem , Jozom iz Kreševe ( veseo i razgovorljiv čovjek, čija  je kćer časna sestra na Dančama), u  njegovim minibisu , krenuli smo ka Kraljevoj Sutjesci. Bilo nas je  jedan putnik viška prema broju sjedala, pa smo ubacili plastičnu sklopivu stolicu, sjedalo br. 18., klimavu , koja je šetala, na svakoj okuci, tako da se moraš držati s obje ruke i noge. Svaki put prvo ide stolica , pa  putnici iz minibusa i obratno. Napravili smo dobru šalu sa tim. Vozili smo se neko vrijeme autocestom prema Zenici i kod Ćatića , u kojima je  velika termoelektrana ,  skrenuli  prema Kraljevoj Sutjesci, mjesto uz rijeku Trstionicu  koja se ulijeva u Bosnu. Tu je  u srednjem vijeku,( 14.st.)  bila Trstivnica ,  koja je tada nazivana i „Curia bani“- Banski dvor, jer  je tu bilo sjedište bosanskih banova , dinastije Kotromanić, a tek 1377, u Milama , Tvrtko se kruni za kralja, pa  mjesto dobiva naziv „Curia regni“- Kraljevski dvor. Ime Kraljeva Sutjeska datira od doba Austrougarske.  Uz srati grad ,  od koga su ostale  zidine , gradi se Franjevački  samostan Sv. Ivana  u 15. stoljeću, a koji  je uz Fojnicu i Kreševo jedini  opstao do današnjeg dana .Samostan je  rušen i obnavljan , kao i crkva uz njega , a današnji izgled je sa konca 19. stoljeća. Njezine oltare i  kipove u unutrašnjosti gradili su tirolski majstori. Tu se nalaze i male orgulje , kako reče fra Željko, mladi gvardijan samostana, (koji nam je  opširno i sistematično pričao o povijesti  franjevaca , samostana i Hrvata toga kraja, te  o vrijednostima koje se čuvaju u samostanskom muzeju), najstarije na Balkanu. Nalazi se i kip predposljednje bosanske  kraljice Katarine Kosača- Kotromanić, žene kralja Stjepana Tomaša, koja je , padom kraljevskog grada Bobovca , i pogibije posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića  , preko Stona  i Dubrovnika , prebjegla u Rim, gdje se  zaredila, izgubivši svaku nadu da će pronaći  svoju djecu, koja su joj u zbijegu oteta.  25.10.1478. g. je  umrla i od  tada žene toga kraja nose crnu maramu, nazvanu „ katarinka“ i slave  dan kraljice Katerine  prvu nedjelju nakon 25 . listopada  velikom procesijom oko samostana .

 

Uz pomoć fra Željka obišli smo  bogatu knjižnicu gdje se čuva  31  inkunabula , starija djela domaćih pisaca, reprinti starih djela,  matične knjige od 17 stoljeća do danas, fermani sa sultanovim tugrama ( kaligrafski potpis), darovnica kralja Matijaša Korvina iz 15 . st. Balade Petrice  Kerempuha  , M. Krleže, staro izdanje u kožnom povezu. Tu je muzej  rukotvorina , narodnih nošnji,  iskopina toga kraja, a posebno je  vrijedna riznica u koji se čuvaju vrijedna misna ruha , kandila,  relikvijari, svijećnjaci, križevi i dr.

 

U Kraljevoj Sutjesci je i jedna od najstarijih džamija u Bosni. Prema predaji, sagradio ju je 1463. godine turski osvajač sultan Mehmed II el-Fatih prilikom pohoda na Bosnu i osvajanju Bobovca, a napravljena je za tri dana i nakon toga nikad više nije bila popravljana i održavana.

 

Napustili smo Kraljevu Sutjesku i vozeći se popeli do Bobovca ,  starog srednjovjekovnog , utvrđenog grada, smještenog  na uzvisini između dvije planine . Podigao ga je ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovine 14. stoljeća. Bio je sjedište bosanskih vladara od perioda vladavine bana Stjepana II Kotromanića , preko svih bosanskih kraljeva ,sve do prestanka bosanske samostalnosti turskim osvajanjem (1463. godine.) Prvi put se u pisanim dokumentima spominje 1349. godine. Sada su tu  stoje zidine  i poluruševne kule kao svjedok  jednog  vremena . Od tud puca divan pogled na okolne planine, proplanke i sela .

 

Kratak predah i krećemo  prema  Varešu. Uz put smo stali u selu Pogaru u Restoranu  „Mrijestilište“,slasno ručali svježe pastrve na žaru. Siti i raspoloženi, vozimo se dalje i uživamo u divnom krajoliku, visokim jelama i smrekama koje se poput perivoja nižu uz cestu. Opet mnogi potoci,  zelene livade , vrijedni ljudi koji plaste pokošeno sijeno. Stižemo u Vareš, stari bosanski gradić, poznat po svojim rudnicima i ljudima koji su bili vješti u obradi metala, pa su u turskom dobu bili zaštićeni i uživali slobodu. Vađenjem rijetkih ruda i metalnom industrijom su se ljudi bavili i u suvremeno doba , do današnjih dana , ali sada to stagnira. Kratko se  zadržavamo, jer nas je čekalo još putovanja. Obišli smo staru crkvu Sv. Mihovila iz 17 st. drvnog krova  i oltara , koja danas služi za kulturna zbivanja i novu crkvu Sv. Mihovila, koja je dijelom  izgrađena 1854-69.  God. 1906. crkva je temeljito preuređena, tako da je dobila konačni sadašnji izgled s dva zvonika (danas ima četiri zvona). Iste godine likovno ju je ukrasio Marko Antonini likovima svetaca, te geometrijskim i biljnim ornamentima. Tih je godina nabavljen i glavni oltar, tirolske provenijencije. Upoznali smo i fra Mirka,  koji je zbog  dosta  obaveza toga dana , a i  problema sa bravom na samostanu , imao malo vremena , ali ipak je stigao da se sa nama pozdravi , porazgovara , i pokloni nam proizvode svoga samostana ( rakija ).

 

Kroz divnu prirodu nastavljamo put prema Olovu., gradići koji je nastao u srednjem vijeku  zahvaljujući rudači iz koje se dobiva olovo , po čemu je dobio i ime .Stari Dubrovčani su živo trgovali u ovim krajevima  o čemu svjedoči i Stari grad Dubrovnik , srednjovjekovna tvrđava na području naselja Višnjica, općina Ilijaš,  u blizini. Posjetili smo franjevački samostan  Svete Marije  jedan od najstarijih u Bosni, a kako nam reče fra Ilija, naš domaćin, koji nas je upoznao  sa poviješću samostana i crkve i najstarije Marijansko svetište na Balkanu. Saznali smo da se Gospi Olovskoj  mole kršćani svih konfesija i muslimani, posebno žene koje nemaju potomstvo, a da lokalno muslimanski stanovništvo, u vrućim ljetnim danima pružaju okrepu  u svojim domovima vjernicima koji hodočaste  prema crkvi. Crkva je stara  i dosta trošna, ali kako rekoše  sprema se obnova  Spustili smo se u Olovo, lijep gradić, fasada živih boja, pun  zasada cvijeća, posebno mirišljavih ruža. Inače  svi gradovi kroz koje smo prošli bogati su cvjetnim nasadima , na balkonima , taracama, okućnicama ,uz ceste. Divan prizor Kroz Olovo žubore dvije rječice , koje tvore rijeku Krivaju , koja teće prema Zavidoviću. Kratka šetnja i okrepa  a onda  povratak u naš Motel. Oprostili smo se  od vozača Joza. Neki  su naručili ćevape i pivo i večerali u blagovaonici, a neki su odmah krenuli na počinak. Nada je pregovarala sa Platanusom o autobusu koji iz Grada treba sutra doći po nas.

 

Ujutro pakiranje, doručak, autobus kasni pola sata, malo se nerviramo.  Konačno stiže veliki autobus. Svatko je imao po dva mjesta za sebe. Vozimo se prema  Sarajevu. Divne velike i moderne zgrade, ponegdje još pokoja porušena , gelerima izrešetana zgrada, kao svjedok prošlog rata .Groblja , da se zlo  ne zaboravi. Primičemo se sarom dijelu, vozimo uz Miljacku, uz Gradsku vijećnicu iz doba Austrougarske, nasuprot koje je velebna Careva džamija, svjedocima  bogate povijesti ovoga grada .

 

Imali smo  3-4 sata za šetnju, a gdje drugo nego po Bašćaršiji. Uličice , dućani, ašćinice, mlade cure puše nargile, šušur. Kupujemo suvenire, sjemenke,  jedemo ćevape, pite  (kljukuša, zeljanicua, burek...), osvježavamo se , netko pivom neki airanom .Jedemo bakleve , tufahije ,kadaif, tahan  halvu, pijemo bosansku kavu. Bože moj što li sam sve  strpala u svoj stomak tog prijepodneva, ali nije mi bilo zlo.

 

Anuška i ja smo posjetile i Gazi Husrev-begovu džamiju , divno srednjovjekovno zdanje, sa divno oslikanim svodom  kupole. Mladi učenik Islamske gimnazije Arif, koji se tu zatekao nam je  puno ispričao o povijesti džamije, o običajima, što radi imam, što meujezin, koliko ima molitvi dnevno, kako se koja zove.

 

Trebalo je krenuti dalje. Ostavljamo divno  šeher  Sarajevo, spuštamo se niz Ivan, raspoloženje u autobusu  je dobro. U Jablanici  se zaustavljamo, neki kupuju janjetinu sa ražnja za kući .Slijedeće zaustavljanje, po običaju,  je Neum. Kratak šoping i kava i put Dubrovnika.

Na Pile stižemo prije 20:00 sati, puni dojmova  o ljepoti i vrijednostima povijesnih spomenika, koje smo vidjeli, o ljepoti  prirode i krajobraza Bosne ,  divnim okusima i mirisima hrane koju smo kušali, a posebno o divnim ljudima koje smo susreli. Meni su uživala sva čula, a nadam se i ostalima .Bilo je fenomenalno, kako ima običaj reći Nada

 

Iako sam se raspisala  na dugo i na  široko o svemu, ne bih li dočarala sve lijepo  što smo vidjeli i iskusili na ovom izletu, nisam sigurna da sam uspjela. Mislim da to jednostavno treba stvarno doživjeti .

 

Ranka